Domeniku Zec (102) s Cresa mještani od milja zovu teta Dunčica. Svoju dugovječnost, kaže, duguje mediteranskoj prehrani i aktivnom životu
Sve se rjeđe na otocima mogu vidjeti ljudi kako se iz polja ili šuma vraćaju s naramkom drva na svojim leđima, no stanovnici malog mjesta Beli naviknuli su se vidjeti najstariju mještanku otoka Cresa kako čini upravo to, na svojim leđima nosi svežanj drvenih kolaca za svoj povrtnjak, koji, unatoč svoje 102 godine, još obrađuje sama.
Domenika Zec (102), koju mještani od milja zovu teta Dunčica, upravo skroman i aktivan život te jednostavnu mediteransku prehranu (maslinovo ulje, domaće voće i povrće i obaveznu palentu) smatra razlozima svoje dugovječnosti – piše 24sata.hr.
Naime, doživjeti 102. rođendan te biti pokretan i lucidan, samo po sebi nije mala stvar, no jedna od onih koji od toga ne rade pompu upravo je ova vesela, energična i aktivna žena, koju, osim tople naravi, krasi izgled žene bar dva desetljeća mlađe od datuma navedenog u njenom rodnom listu.
– Nisam nikad mislila da ću doživjeti ovoliku mladost, al mogu vam reći da su sve te godine prošle za čas. Vrijeme jako brzo prolazi – počinje svoju životnu priču nasmijana najstarija Cresanka, koja u dubokoj starosti živi sasvim sama i skrbi o sebi; obrađuje vrt, a katkad i susjedov jer, kako kaže, “šteta zemlje”. Donedavno je brala masline, dovlačila i sama pilila drva za ogrjev, ali joj to obitelj sad brani kako joj se ne bi nešto dogodilo dok sama šeće šumom ili maslinicima.
– Meni vam je dan ispunjen. Inače ustajem rano, no otkad je korone, malo dulje spavam, ali stignem sve, skuham si kavu i onda krenem s vrtom. A tu vavik ima posla. Obrezujem jabučice, mandarine i dunje, lozu, a vidite, ovdje imam i raštiku, ona je jako zdrava i bez nje i palente ne moren. Nekad se toliko zanesem da zaboravim na ručak, ali onda pojedem kasnije, šta ima veze, ma moren kad hoću. Onda potlen radim po kući, malo počistin, pa malo kuham, operen, popeglan, ma posla uvik ima. Kad se umorin, pojden leć, Imam dva televizora, al ne gledam ni jedan; najrađe posedim sa susedama ili se molim sa svojon krunicom.
Iman još jednu želju, a to je poć va Međugorje, al ne moren sad od te korone. A cijepit ću se, šta ću, ne bojin se, al dal će nam bit bolje, to sam Bog zna, ovo van je opomena Božja, odlučno kaže nasmijana Dunčica pokazujući nam svoj mali vrt ispod velebne kuće, koju je sama preuredila i koju po potrebi sama boji i vrši potrebne sitne popravke. Često, kažu susjedi, i njima nosi svoje voće, povrće i domaće delicije koje spravlja, a kad zatekne nekog na cesti da nosi pune vrećice stvari, “ljutito” vikne: “Ća to sami nosite?! Dajte da van ja pomognen!”.
24sata.hr
