Sinoć je, 6. veljače, u samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu nastavljen molitveni program u prigodi 76. obljetnice jugokomunističkog ubojstva hercegovačkih franjevaca. Molitva krunice uobičajeno je započela u 17.30, a zatim je u 18.00 uslijedila sv. misa zadušnica koju je predslavio zlatomisnik fra Dane Karačić.
Članovi Trećeg franjevačkog reda čitali su za vrijeme sv. mise i predvodili molitvu vjernika. Večeras je pjevao zbor Sv. Ivana Krstitelja iz područne crkve u Knešpolju, pod ravnanjem Marka Salavarde.
Fra Dane je u svojoj propovijedi govorio kako su franjevci došli u Hercegovinu, siromašnu zemlju i što su sve uspjeli učiniti za jedno stoljeće unatoč siromaštvu i neimaštini, kako ih je vjera i Božja providnost u svemu tome vodila. Istaknuo je sljedeće: »Nakon stotinu godina mogli su, s franjevačkom poniznosti ali i s ponosom, Gospodinu pokazati sve što su učinili. Cjelokupni njihov rad i djelovanje ravno je čudesima koja su se zbivala po apostolskom propovijedanju. Ljudskim mjerilima i prosudbama, imajući u vidu posvemašnje i potpuno siromaštvo u kojemu su živjeli, to što su fratri učinili u Hercegovini kroz jedno stoljeće ne može se ni izmjeriti ni do kraja shvatiti. Samo Božja providnost, upornost i snažna vjera puka i fratara zajednički su mogli to ostvariti. Onda je 7. veljače 1945. zlo, apokaliptičkih razmjera, zahvatilo Široki Brijeg, poput tsunamija zahvatilo je cijelu Hercegovinu i sav hrvatski narod. Partizanski zlikovci uništili su na Širokome Brijegu sve što su mogli uništiti, zapalili sve što se moglo zapaliti i na koncu, bez suda i sudišta, hladnokrvno pobili njegove fratre, sveukupno njih trideset iz samostana na različitim mjestima. Zločin kakav povijest nije zapamtila. Nema više Širokoga Brijega i svega onoga što se uza nj vezivalo, tako su mislili zločinci. Samo tjedan dana kasnije obezglavljena je naša Provincija. U Mostaru isti zlikovci ubili su provincijala, gvardijana i još petoricu braće. Gotovo da i nema župe, pogotovo ne kraja, u kojemu škrta hercegovačka zemlja nije natopljena nevinom krvlju naših mučenika – fratara. Njih 66 svjedoka vjere od Širokoga Brijega do Bleiburga, svojom mučeničkom smrću, sa znanim i neznanim grobovima, posvetili su ovu zemlju i ovaj narod. Kao fratre slična je zla kob zahvatila cijelu Hercegovinu. Gotovo da nije bilo kuće u kojoj, na isti ili sličan način, nije stradao jedan ili više članova, i to uglavnom u cvijetu mladosti. Poput nevidljive magle tuga se uvukla u sve pore života u Hercegovini. Mučni, puni straha i neizvjesnosti bili su ti tegobni dani. Činilo se da je sve bespovratno nestalo. Idejni začetnici i izvršitelji tih strašnih strašnih zločina mislili su da su konačno istrijebili one koji su smetali njihovu putu u “svijetlu budućnost”. Stoga su trijumfalno nastavili zlosilje nad nemoćnim i obespravljenim pukom. Međutim nisu znali da su na sličan način razmišljali i oni koji su, raspevši Isusa na križ, računali da su na Kalvariji zauvijek razapeli ne samo Isusa, nego i sve ono što je on naučavao i činio. Ali svjetlo uskrsloga Krista zasjalo je još jače. I to se njegovim sljedbenicima ponavljalo kroz svu povijest. Tako je bilo i na Širokome Brijegu. Iz krvi njegovih fratara i ranjene crkve, iz pepela spaljene gimnazije i kulturnoga blaga, malo po malo nicao je novi Široki Brijeg. Ranjena crkva dobila je novi sjaj, gimnazija opet daje nove naraštaje đaka, a mladice novih duhovnih zvanja klijale su obilato po cijeloj Hercegovini.«
Na sv. misi dodijeljene su i nagrade za uzrast odrasli. Prva nagrada pripala je Željku Lekiću iz Drvara. Napravio je suhom olovkom crtež 66 križeva (spomenik) i 66 križeva (grobnica). Druga nagrada je otišla u ruke poznatog pjesnika Borislava Arapovića za ulomak iz neobjavljenog spjeva Crofrana pod naslovom »Lux in tenebris (Svjetlo u tami)«. Treću nagradu osvojio je Miro Čugura za slikarsko djelo »CCCV-LXVI« kojim je povezao 305. obljetnicu Sinjske alke i 66 pobijenih hercegovačkih franjevaca.
Kristina Raguž / Pobijeni.info
