Ako za svetog Vinka sunce peče onda ‘obilno vino u bačve poteče’. Ako se tog dana vrabac okupa u mlaki vode, vinari će se najesen ‘kupati’ u vinu. Ako je sušni dan, ni vina neće biti.
Koliko vina tog dana vinogradar popije, takav će mu biti i urod… neka su od vjerovanja koja se vežu za proslavu spomendana jednog od vinogradarima i vinarima najdražih svetaca koji je svoje mjesto u kalendaru našao 22. siječnja. Bez obzira na veliku hladnoću, promrzlu ili blatnjavu zemlju, a gdjekad i dubok snijeg, toga se dana moralo biti u vinogradu – piše Agroklub.com.
Za Vincekovo, Vincešku, Vincelovo, Vinkovo… kako se već u kojem kraju kontinentalne Hrvatske, gdje ga uglavnom i slavi, naziva ova svetkovina, vezani su brojni tradicijski običaji, među kojima ponajprije posveta vinove loze.
Blagoslov za bolji urod
U molitvi uz svećenika, vinogradari i njihovi prijatelji zazivaju božji blagoslov “za obilne žetve i svakovrsne obilne plodove, prije svega bogato grožđe“ u nastupajućoj godini, ali i zaštitu nasada od mraza, tuče, bolesti, štetnika… ukratko svega što može nanijeti štete.
Na istoku Lijepe naše, sveta će vodica poškropiti ili posvećeno vino zaliti trs na kojem visi kulen, kobasica ili švargl, da ovogodišnji grozdovi budu tako veliki.
Ponegdje domaćin svetom vodom posveti vinograd na sve četiri strane, odnosno njegova četiri kuta zalije posvećenim vinom. U sjeverozapadnim pak krajevima zemlje izmolit će: “Dragi Bog čuvaj trsa mog, evo Ti zrelog vina da bu dobra godina. Oblake razmakni, sunce primakni, mraza zgoni, na tuču zvoni. Se bum obdelal da bi v jesen popeval. Rozgvu si bum zel i vu vodu del. Sv. Vincek pokaži svetu kak bu vu novom letu”.
I baš kako ova molitva kaže, domaćin potom uzima škare u ruke i prvim rezom vinove loze označava početak ovogodišnje rezidbe i tako simbolično otvara radove u novoj sezoni. Odrezanu grančicu, ako već nije na sv. Lucu, nosi u kuću, gdje na toplom propupa, pa prema broju pupova predviđa kakav će mu biti urod i ovogodišnja berba.
Kulen za vincilira
Tradicionalno, nakon ‘službenog’ dijela, u veselju i s pjesmom brojni bi se gosti nazdravljajući za uspješan početak godine zagrijali dobrim vinom, uz otvorenu vatru na kojoj se na štapovima peče slanina ili kobasica, a možda i kakav paprikaš, čobanac ili ‘vinski grah’. U slast bi bio i onaj kulen s posvećenog trsa koji se odmah načeo da se ljudi pogoste, kako bi loza što bolje rodila. No, u neka davna vremena, kad se iz slavonskih sela do vinograda moralo potegnuti konjskom zapregom, ovaj bi se kulen davao ‘vinciliru’, čovjeku koji je čuvao i obrađivao nasad ‘kao da je njegov’.
U nekim je našim krajevima ova svetkovina uz dobru kapljicu i dobru papicu isključivo za muško društvo, jer, eto nam još jednog pučkog vjerovanja, kažu da djeca i žene prizivaju tuču.
U Moslavini pak vjerovanja nalažu da vina treba biti dovoljno bar do večeri, jer će u protivnom (opet) tuča uništiti vinograd. Ako toga dana curi voda sa strehe, godina će biti vlažna, a berba bogata. Da bi se obranili od uroka, na trijem su vješali vijenac češnjaka.
eki vinari otvaraju i svoje podrume za posvetu novog vina pa se toga dana ljubiteljima ovog eliksira potrefi i poduže slavlje spontanim obilaskom više podruma ili gatora uz kakvu vinsku cestu, jer je praktično nezamislivo da i jedan domaćin koji drži do svog truda ne ugosti svakoga tko toga dana naiđe.
Pet ‘zapovijedanih’ blagdana
Zanimljivo je da ovaj ‘vinski svetac’ baš i nema neke konkretne veze s vinogradom ili vinom, ako se pojašnjenje traži u religijskom smislu. Naime, životopis ovog ranokršćanskog mučenika, kaže da je đakon Vincentius živio u Španjolskoj, današnjoj Zaragozi, u 4. stoljeću, za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Da bi se odrekao svoje vjere, prokonzul Dacijan ga je podvrgnuo groznim mukama, a njegovo tijelo bacio zvijerima. Prema legendi, izmučeno tijelo je obranio gavran, pa su ga s kamenom oko vrata bacili u more, no more ga je izbacilo na obalu. Spomendan mu je na dan kada je 304. godine umro, a njegove se moći danas čuvaju u Lisabonu.
Za pretpostaviti je, dakle, da se poveznica može tražiti i s kakvim pretkršćanskim ili poganskim ritualom poljodjelaca, obzirom da je u kalendarskom dijelu godine kada se očekuje početak nove vegetacije i novog ciklusa poljoprivrednih radova. Neki pak proslavu Sv. Vinka dovode u vezu s bogom Dionizom, koji je slavljen u antičkoj Grčkoj nekako početkom veljače, kada su se otvarale bačve s novim vinom koje se moralo i piti, obilježavajući tako, baš kao i Vinko, buđenje prirode.
Najviše je pristalica najjednostavnijeg tumačenja po kojemu su ovog sveca počeli štovati kao svoga zaštitnika jer mu je u korijenu imena na mnogim jezicima ‘vino’.
Sve u svemu, on je jedan od pet ‘zapovijedanih’ blagdana vinara ukorijenjenih u našoj tradiciji. Uz njega su tu još i sv. Juraj (23. travnja), Sv. Ivan Krstitelj (24. lipnja), Sv. Mihovil (29. rujna) i na koncu sv. Martin (11. studenog). Tako običaji nalažu da se za Jurjevo treba posaditi novi nasad loze, a starom završiti rezidba, pognojiti i okopa trsje. Za Ivanje se loza drugi put okopa, opljevi i poprska. Poslije ovog spomendana u vinogradu se samo kidaju zaperci i odrađuju redovita prskanja, i iščekuje Miholje, koje označava početak berbe. Aktivni radovi završavaju, a vinarski započinju za Martinje kada se sveti mlado vino, tek prevreli mošt.
