Prvi službeni trag o Konjicu pronađen je u Dubrovačkom arhivu, u ispravi, ugovoru, od 16. lipnja 1382., sklopljenog između Dubrovčana i Vlaha, o prijenosu karavanom olova iz Podvisokog i Konjica u Dubrovnik.
Još u doba kralja Tvrtka (1353. – 1391.) u Konjicu je bila karavanska stanica i carina, na trgovačkom i karavanskom putu od Dubrovnika i Dalmacije, dolinom Neretve u središnju Bosnu.
Duboko povijesno značenje
Konjic i konjički kraj imaju duboko i značajno mjesto u povijesti Katoličke crkve u BiH. U šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije iz 1977. stoji da su franjevci u vrijeme kralja Tvrtka u Konjicu sagradili crkvu i samostan te da je Konjic u 15. st. bio samostanska župa. Prema istraživanju i zaključku fra Dominika Mandića, samostan u Konjicu podignut je 1454. Dolaskom Turaka počinje prevođenje domaćeg stanovništva na islam. Fra Petar Bakula zabilježio je da je posljednja bogumilska obitelj Helež, u selu Dubočani, prešla na islam sredinom 19. stoljeća.
Velika tragedija zbila se 1524.: pobijeni su i bačeni u Neretvu konjičke fratre i porušeni samostan i sve crkve. Bilo je to u vrijeme velikoga progona od 1521. do 1524. Kakve su teške posljedice nastale dovoljno je reći da sljedećih 300 i više godina katolički vjernici u sjevernoj Hercegovini nisu imali ni svojih bogomolja ni duhovnih predvodnika. Fra Petar Bakula u svome šematizmu Katoličke crkve navodi u Konjicu ruševine crkava sv. Ilije i sv. Ivana i kaže da su četiri konjičke džamije sagrađene na temeljima srušenih crkava. U Konjicu postoji predaja da je džamija Tekija izgrađena na temelju uništene crkve.
U 17. stoljeću u tom području bilježi se župa Neretva, koja je u jednom razdoblju imala oko 1600 vjernika. Crkveni i vjerski život katolika počinje se obnavljati tek 1813. Prvo se 1838. odvaja župa Konjic, u prvotnom ustroju kao kapelanija Zaslivlje, sa sjedištem u selu Zaslivlju, poviše Konjica. Današnja crkva građena je od 1895. do 1897. Unutarnje uređenje urađeno je 1909., zvonik podignut 1919. Samostan je izgrađen uoči Drugoga svjetskog rata, 1939. – 1940. Time je, nakon više od 400 godina, prekinuti povijesni hod ponovno nastavljen. Ali, nažalost, opet konjički fratri ne mogu u svoj samostan. Partizani i komunisti im ga oduzimaju i u njemu otvaraju prenoćište ili jedan vid prihvatilišta za privremeni smještaj. Tek 1955. vraćaju dio prizemlja, a 1969. predaju im cijeli samostan.
Ratno stradanje u Domovinskome ratu bilo je ogromno. Poginulo je i ranjeno puno ljudi, tisuće su prognane, kuće porušene… Uoči početka rata, 1991., župa Konjic imala je oko 7500 vjernika, 2000. njih 1355, a danas oko 750 u oko 400 obitelji. Povratka nije bilo, štoviše, nakon rata mlađi Hrvati su odlazili, stariji umirali.
– Mladi odlaze u druga mjesta po Hercegovini i Hrvatskoj, a stari svojoj djeci kad ne mogu više sami. Posljedica ovoga je da će vjernika katolika nestati u ovome kraju, ako se ovako nastavi, a nitko se ne vrati – naglašava fra Ferdo Boban, gvardijan i kapelan u samostanu i župi sv. Ivana Krstitelja Konjic. U podrumskome dijelu samostana nalazi se galerija s umjetničkim slikama i skulpturama, etnografska zbirka, knjižnica sa starim crkvenim knjigama i drvorezbarska soba.
Trajno sjećanje
To je vrijedno kulturno-umjetničko blago, no postav s izlošcima i dragocjenostima trebalo bi dodatno srediti i urediti jer, iako u razmjerno skromnom opsegu, bit će u budućnosti trajan znak i sjećanje na kulturu hrvatskoga naroda konjičkoga kraja, kojeg, nažalost, tu sve manje ima. Franjevački samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja u Konjicu, tri pripadajuće višenamjenske dvorane i kulturno blago proglašeni su 2006. nacionalnim spomenikom BiH.
Ivan Kaleb / Vecernji.ba
