Ovim se blagdanom Crkva spominje pokolja nevine dječice, kojega je izvršio zli Herod.
“Zdravo, o cvijeće mučeništva, koje je pod jutarnjim suncem iskorijenio Isusov progonitelj. Vi ste prve žrtve, njezino žrtvovano stado, koje je već na samom žrtveniku primilo palmu mučeništva”.
O tom nam događaju pripovijeda evanđelist Matej: “Tada se Herod, vidjevši da su ga magi izigrali, veoma rasrdi te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao u maga”. Herod, kojemu su ruke već bile okrvavljene (mladi šurjak, punica, troje djece), želio se što prije riješiti Onoga, Kojega su Sveta Tri Kralja nazvali “židovskim kraljem”. Tako su se ostvarile riječi proroka Jeremije: “Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahaela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema” (Jr 31,15).
Koliko li je moglo biti Herodovih žrtava? Predaja se ne slaže oko točnoga broja. No, s obzirom na veličinu Betlehema, nije ih moglo biti puno više od nekoliko desetaka.
Isus se – kao sto znademo -bio spasio, jer su Ga roditelji, upozoreni u snu od Anđela, bili odveli u izgnanstvo u Egipat.
Tradicija obilježavanja blagdana Nevine Dječice vrlo je drevna. Nekoć je bila obilježavana uz gorki okus smrti, ali mu je liturgijska reforma danas podarila ozračje radosti. Crkva je prihvatila žrtvu te djece, iščitavajući u tom događaju zapravo krštenje krvlju tih malih duša. Nevinu dječicu, koja su dala život za novorođenoga Krista, kršćani su odavno štovali kao prvomučenike. Najstariji liturgijski kalendari imali su niz svetačkih blagdana neposredno vezanih uz Božić. Među njima su se nalazila i Nevina dječica. U srednjem vijeku ti su mali sveci gledani kao nasljedovatelji Djeteta Isusa i nazivani su “Comites Christi”, tj. ‘oni koji slijede Krista’. Ovaj je blagdan i na Istoku i na Zapadu prisutan već od prve polovice V.st. Od IX.st. do 1955.god., ovaj blagdan je čak imao svoju Osminu, a od X.st., dan Nevine dječice bio je blagdan subđakona, učenika i ministranata.
Nevina su dječica bila malena prethodnica nebrojenih mučenika, koji ce uslijediti nakon njih, svjesno svjedočeći svoju vjernost Kristu, vlastitim životima.
Uz bol i muku koju su pretrpjeli ovi mali mučenici, ne bismo smjeli zaboraviti ni bol roditelja koji su se morali rastati na tako okrutan način sa svojom djecom. Ni majčinsku ni očinsku bol ne bismo trebali zapostaviti, nego i nju prikazati kao žrtvu za Krista, koji je podnio najtežu patnju za otkupljenje svih čovjekovih boli.
S pravom se zgražamo nad nasiljem jednog vlastodršca koji beskompromisno želi sačuvati vlast i prijestolje. Radi svojih sebičnih interesa okrutno je pogazio pravo na život malene dječice.
Nažalost, i danas se ta krv prolijeva kada se vrše pobačaji začete, a još nerođene djece. Ljudski je život svetinja. Bračni parovi koji ubijaju svoje dijete su grobari svoje obitelji i svoga naroda. Dok slavimo mučeničku uspomenu Nevine Dječice, želimo dozvati u pamet svim našim obiteljima da su odgovorne pred svojim narodom, pred poviješću, pred budućnošću, pred savješću, i sto je najvažnije pred samim Bogom. Obitelji moraju svoje postupke uskladiti sa stvaralačkom Božjom namjerom izraženom u samoj naravi braka i njegovih čina.
Izvor: Sveci katoličke crkve
