Ukoliko je riječ o usuglašenoj zapadnoj strategiji prema BiH i pokušaju da se nagomilani problemi riješe, dobro je. Pa čak ako je to samo inicijativa američkoga predsjednika Trumpa, hrvatski političari u Hrvatskoj bi je s određenim oprezom trebali prihvatiti.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
U zadnje vrijeme dogodilo se na prostoru nekadašnje države nekoliko neočekivanih stvari. Samo što se stišala rasprava oko navodnog izmirenja hrvatske i srpske politike u Hrvatskoj, dogodilo se odlikovanje četiriju brigada HVO-a što je učinio predsjednik Zoran Milanović.
Nedugo potom procurila je priča o posjetu predsjednika Milanovića Albaniji, za kojega je još uvijek teško odgonetnuti je li riječ o privatnom ili službenom.
Nedugo iza toga dolazi u Washingtonu do tajnom obavijenoga sporazuma između Srbije i Kosova.
Pobjeda prosrpske struje u Crnoj Gori, što bi moglo izazvati burna previranja u toj zemlji, samo što je prestala biti u središtu javnoga diskursa, dogodio se iznenadni posjet Milorada Dodika Zagrebu, i to istoga dana dok su Izetbegović i Čović vodili razgovore o Izbornom zakonu u BiH koji bi mogao zadovoljiti i interese hrvatskoga naroda. Reakcije iz bošnjačkih krugova na Dodikov posjet Zagrebu bile su oštre, ali niti blizu onoliko koliko se moglo očekivati.
Je li sve slučajno?
Teško je pretpostaviti da su se sve te stvari dogodile slučajno u tako kratkom vremenu. Čovjeku ne preostaje ništa drugo nego registrirati ono što mediji o svemu tome pišu ili pokušati pročitati nešto i između redaka. Možda se upravo događa ono što se da naslutiti između redaka? Možda se i sama međunarodna zajednica odlučila, na svoj način, preko Hrvatske umiješati u politička zbivanja u Bosni i Hercegovini? Stanje u BiH je vrlo eksplozivno. Potrebno je učiniti pozitivne pomake ukoliko se želi izbjeći sukobe u koje bi mogla biti i sama ponovno uvučena. Možda su to napokon shvatili i neki od svjetskih i europskih političara koji su svojevremeno željeli po svaku cijenu spriječiti nastajanje islamske državice u BiH. Očekivanja da bi to mogli spriječiti bosanski Hrvati u zajedništvu sa sekularnim Bošnjacima su se izjalovila. Razjedinjeni Bošnjaci se uvijek ujedine kad treba majorizirati Hrvate. Tu se bez pogovora slažu titoisti i Erdoganove pristalice.
Prvo Hrvati pa onda Srbi
Ponašanje političara s prostora bivše države, koji su uglavnom naučili slušati što im sugeriraju velike sile, govori o tome da možda ipak konce oko svih tih naizgled slučajnih događanja povlači netko drugi. Ubrzano približavanje hrvatske i srpske politike, iako se sa strane srbijanske politike nije dogodio nikakav vidljivi pozitivan pomak, govori nešto tome. Teško je dokučiti koju igru u svemu igraju bošnjački političari, pogotovo oni usko vezani uz Erdogana i njegovu islamsku politiku. Teško je sa sigurnošću reći jesu li i određeni bošnjački krugovi sudionici toga plana koji se da naslutiti između redaka ili se još uvijek ne snalaze u onomu što se oko njih zbiva. Svejedno, promjene su potrebne, jer ovako uređena BiH nema nikakve dugoročne perspektive. Bošnjački unitarizam, koji sustavno pokušava podrivati etnička prava sve slabijega hrvatskoga korpusa u Federaciji, i kontinuirane srpske prijetnje o ujedinjenju Republike Srpske sa Srbijom uništavaju ekonomski i politički prosperitet države. Umjesto da se otvore za iskrene razgovore o uređenju BiH kao zajednice konstitutivnih i ravnopravnih naroda, što je moguće postići samo korekcijama Daytonskoga sporazuma, stavio je Dodik sve na kartu Srbije, a Izetbegović na jačanje dominacije islama unutar bošnjačkoga naroda.. Potezi koje vuče u zadnje vrijeme, govore o tome da mu je prvotni cilj potpuno majoriziranje hrvatskoga naroda u Federaciji, nakon čega bi se okrenuo Srbima. Ono što ga sprječava da krene agresivnije u ostvarivanje toga cilja jest bošnjačka podjela na one koji još uvijek sanjaju o lažnom titoističkom bratstvu i jedinstvu u kojem bi bili privilegirani kao u Jugoslaviji, i onih koji žele malo više islama u BiH. Izetbegović i SDA su vjerojatno računali s tim da će se lakše obračunati s političkim protivnicima u vlastitom narodu te stvoriti potrebno jedinstvo za agresivnije okretanje prema Hrvatima i Srbima. Ali unatoč vrlo zagonetnom savezu sa Željkom Komšićem i ponekim drugim hrvatskim i srpskim uhljebima, ne ide sve kako se u SDA zamislilo.
Možda su shvatili…
Sve učestalije pobune unutar same SDA i otpor titoističkih Bošnjaka, koji znaju što ih čeka u islamski uređenoj BiH, zadaju im glavobolju. Upravo osvojeni Kanton Sarajevo ponovno je na putu da bude izgubljen. Ako se to dogodi, došlo bi do usporavanja Izetbegovićeva ovladavanja većinskim bošnjačkim prostorom, a time i do mogućnosti da nestane s političke scene. Upravo ta činjenica ne isključuje mogućnost da je i sam s užim krugom suradnika involviran u iznenadne procese koji se odvijaju na Balkanu i prostoru bivše države. Moguće je da je shvatio da od unitarne i islamske BiH nema ništa, pa je pristao na preuređenje BiH koje bi moglo dugoročno jamčiti mir, dobru suradnju s Hrvatima i Srbima, ali i njegovu dominaciju na većinskim bošnjačkim prostorima.
Možda je i zapadna politika shvatila da je to bolje nego ono što bi se moglo dogoditi ukoliko dođe do jače radikalizacije islama u BiH. A do njega će zasigurno doći, ukoliko se Bošnjaci vjernici osjete diskriminiranim na onim područjima na kojima su većina. Naime, islam ne dozvoljava dominaciju nad sobom tamo gdje je većina.
Možda su i Srbi napokon shvatili da im Daytonski sporazum ne jamči ništa. U Republici Srpskoj je sve manje Srba, pa će ionako prazan prostor jednoga dana popuniti oni koji imaju bolji natalitet. A tu su i izbjeglice iz Azije i Afrike koje se zbog nemogućnosti da idu dalje na Zapad u sve većem broju zadržavaju u BiH. Budući je kod izbjeglica riječ uglavnom o tradicionalno orijentiranim muslimanima, za pretpostaviti je da će se s vremenom bolje snaći u bošnjačkom društvu nego srpskom ili hrvatskom.
Rješenje je u stvaranju etničkih županija?
U slučaju preuređenja BiH, pri čemu bi i Srbi morali napraviti teritorijalne ustupke, moglo bi se stvoriti etničke županije koje bi poput onih u Švicarskoj imale pravo veta na useljeničku politiku na svom prostoru. Na taj način bi Srbi i Hrvati dobili priliku za dugoročniji opstanak barem na onim prostorima na kojima su sada većina. U suprotnom, ako se u obzir uzme natalitet Hrvata i Srba, kao i njihovo sve jače iseljavanje, ostat će i bez onih područja na kojima su sada većina.
Ukoliko se doista radi o nekoj usuglašenoj zapadnoj strategiji prema BiH i pokušaju da se nagomilani problemi riješe, dobro je. Pa čak ako je riječ samo o inicijativi američkoga predsjednika Trumpa, hrvatski političari u Hrvatskoj bi je s određenim oprezom trebali prihvatiti. Istina s oprezom, jer kod Srba nikada ne možete biti sigurni vode li iskrenu politiku ili lažu. Nažalost, i kod njih i kod Bošnjaka je ostalo nešto od one poznate bizantijske prevrtljivosti. Uostalom, islam je upoznao pravoslavni svijet puno prije nego onaj zapadni, katolički. Treba biti oprezan. Pa ipak svako držanje po strani ohrabrilo bi Bošnjake da potisnu Hrvate u Federaciji iz političkoga života. Ako kod budućih izbora u BiH Bošnjaci pored, kako kaže predsjednik Milanović, „parazita“ Komšića, kojega hrvatski interesi uopće ne zanimaju, uspiju izabrati i hrvatske uhljebe ili presvučene Bošnjake u Hrvate u Dom naroda, bit će to kraj političke prisutnosti jednoga od konstitutivnih naroda. Utoliko se može razumjeti razgovore hrvatskih političara u Hrvatskoj i s crnim vragom, ukoliko će koristiti opstanku hrvatskoga naroda u BiH. Razumjeti se ne može samo dosadašnja šutnja i promatranje kako hrvatski narod u BiH nestaje.
Onima koji kritiziraju susrete Milanovića i Plenkovića s crnim Dodikom, moglo bi se samo poručiti da se ostave jalovih fraza o položaju Hrvata BiH, jer o tome doista znaju malo. I što je još gore, taj položaj ih uopće i ne zanima. Žele samo skupiti društvene ili političke poene. Potvrdu za to možemo naći u činjenici da se nikada nisu osvrnuli na pokušaj majorizacije Hrvata od strane bošnjačke i srpske politike. Onaj koga zanima iskreno položaj Hrvata u BiH, ne mora voljeti Dodika i Izetbegovića, pa ipak razgovarati treba i s njima, ako će to biti na dobrobit hrvatskoga naroda u BiH.
Nedjelja.ba
