Blagdan Gospe od Anđela, 2. kolovoza, kada se franjevci spominju obraćenja Sv. Franje 1208. u Porcijunkuli, postao je važnim trenutkom pomirbe za vjernike da poput Franje mogu doživjeti Gospodinovo milosrđe.
Najljepši se pogled na Porcijunkulu pruža iz Assisia, s Trga Sv. Klare. Pred vama se otvara velika i široka duga dolina, plodna Umbrija. I tu, pod Assisiom, u srcu mjestanca, koje po njoj nosi svoje ime Santa Maria degli Angeli – Sveta Marija Anđeoska, diže se velebna bazilika. Podignuta je po želji Sv. pape Pija V., prije dominikanca, da pod Vignolinom kupolom (mlađom sestrom one Michelangelove) zakrili najdražu Franjinu crkvicu. Bazilika je građena između 1569. i 1679. Sv. papa Pio X. podiže je na čast papinske bazilike s naslovom: Majka i Glava svih crkava Franjevačkoga reda. Uputite li se s Trga sv. Klare, stići ćete onamo laganim hodom za tri četvrt sata (3-4 km).
U ono su doba ondje imali svoj „posjedić“ (portiuncula, lat. čestica) benediktinci s brda Monte Subasio nad Assisiom. Rado su ga, možda već 1210., ustupili Franji i njegovoj braći. Kao znak da to uživaju tek kao dar, za priznavanje vlasništva, braća su im svake godine o blagdanu Sv. Benedikta donosila košaricu riba, a redovnici su im uzvraćali bačvicom svetohranišnoga ulja.
I tu je crkvicu, nakon Sv. Damjana, Franjo popravio u prvom žaru svoga obraćenja. Tu je doživio i najjasnije očitovanje kojim putem da pođe. Bijaše to na blagdan Sv. Matije, 24. veljače 1208. Kod mise ga do u dno duše i srca pogodi Isusov, kako danas vole reći, misijski govor kojim učenike upućuje na prvo poslanje (Mt 10,5-15), kako to zorno opisuje Toma Čelanski.
Kad je Gospodin Franji „darovao braću“, kako sam veli u Oporuci, oko Sv. Marije Anđeoske razvija se njihova prva nastamba. Tu bi se negdje, možda na lijepu prilazu bazilici, trebalo sakriti i u tišini čitati i čitati tolike prizore iz života prve braće koji se nižu u miomirisnim cvjetićima. Ovamo se smješta i dirljiva priča kojom brat Franjo otkriva „ovčici Božjoj“, bratu Leonu, u čemu je pravo veselje. Ovdje je u gluhoj noći Cvjetnice 1211. (1212.) Franjo s braćom dočekao Klaru, bjegunicu iz očinskoga doma da je zauvijek posveti Gospodinu.
Tu je jedne noći, 1216., u žaru svoje zagovorničke molitve, hoteći sve ljude „poslati u nebo“, potpomognut molitvama presvete Djevice, od Gospodina Isusa izmolio glasoviti Porcijunkulski oprost koji mu je u Perugiji potvrdio novoizabrani papa Honorije III.
Kod Svete Marije Anđeoske održavala su se za života Sv. Franje velika zborovanja, tzv. kapituli svekolike braće – prve na svijetu, rekli bismo, generalne skupštine, demokratski ustavotvorne i izborne. Prvi je kapitul bio o Duhovima, 14. svibnja 1217., kad je Red razdijeljen na provincije (pokrajine). Franjo je odatle poslao brata Iliju kao provincijala Svete Zemlje, pa se taj kapitul smatra početkom franjevačkih misija. Najpoznatiji je tzv. Kapitul „na rogožinama“ jer su braća, zbog nedostatka smještaja, noćila pod vedrim nebom, na rogožinama. Na tom je kapitulu objavljeno i Pravilo Reda (Nepotvrđeno Pravilo).
Ovo svoje najdraže mjesto na svijetu Franjo je posvetio blaženom smrću. Kad je osjetio da je blizu kraj, zamolio je braću da ga „što žurnije prenesu“ ovamo „da dušu preda Bogu ondje gdje je… prvi put savršeno spoznao put istine“. Tu je, dakle po svojoj želji, da se suobliči s umirućim Spasiteljem, položen gol na zemlju te je – u ekstatičnom čeznuću za Bogom – dušu predao svome Stvoritelju. Tu jedinstvenu smrt u povijesti svetih dirljivo opisuje Toma Čelanski, a za njim Sv. Bonaventura i drugi. Najkraće je to sročio Čelanski čudesnim latinskim izričajem: Mortem cantando suscepit – smrt je dočekao pjevajući. Bilo je to u smiraju dana, uz crkvicu Sv. Marije Anđeoske, u subotu 3. listopada 1226.
I, preskočismo mnoga stoljeća. Tu, pred ulazom u samu crkvicu Marijinu, ujutro nezaboravnoga dana 27. listopada 1986., kad se dogodio „novi Assisi“, papa Ivan Pavao II. dočekuje svoje goste: Predstavnike mnogih religija svijeta koji dođoše u Assisi na prvu sveopću molitvu za mir svijeta, što će je o podne uputiti Gospodinu svih naroda na trgu pred bazilikom svečeva groba. Bijaše to odgovor na davne želje i nakane brata Franje, uzvrat na njegov mironosni put na Istok, otpozdrav na njegov dragi pozdrav: „Gospodin ti dao svoj mir!“ – Istoče i Zapade, Sjeveru i Juže, cijeli svijete!
Što je za Franju, pa onda za nas do danas, značila Sv. Marija Anđeoska, čudesno je sročio Sv. Bonaventura: „Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospodinu; tu je kreposno napredovao, tu je napokon sretno završio te je i umirući to mjesto kao Djevici najdraže, braći preporučio.”
Porcijunkulsko zdanje Sv. Marije anđeoske doživjelo je teška oštećenja u potresu 1997. Nakon obnoviteljskih graditeljskih zahvata, to je zdanje ponovno otvoreno vjerničkoj pobožnosti baš na Porcijunkulu 1999.,napisao je fra Bonaventura Duda.
