Zasuše nas vijesti obično istoga ili sličnoga naslova: »Osvanuo grafit “Sve vas ovo čeka” i ustaški simbol«. Bi to napisano na ogradi oko pravoslavnog groblja i crkve Svete Nedjelje u Dobriču kod Širokog Brijega. Ružno i za svaku osudu. Maloprije pročitah da su se Hrvati iz Dobriča odmah usuglasili, prebojali grafit i porazgovarali s mjesnim Srbima. Lijepo i za svaku pohvalu. Samo, ne zasipaju nas ovakve i slične vijesti, slučajno naletih na spomenutu.
Srba je, pak, u Dobriču tek 40. Srpski portal Blic izvijesti da neki nisu nikuda odlazili tijekom Domovinskog rata, a neki su se vratili poslije njega. Ja se još prisjetih da se u Drugom svj. ratu za njihovu sigurnost brinuo fra Zlatko Sivrić, između ostalih franjevaca, kojemu je zbog toga čak i bivša nesretna država dala neko visoko odlikovanje. Sada je se umjesno upitati protiv koga je zapravo uperen onaj grafit? Ja bih rekao da je protiv Hrvata. Pođimo redom. Pretpostavka mu je da su ustaše tu negdje i da će činiti zločine. Ako su tu negdje, onda nema tko drugi biti nego okolni Hrvati, zločinci. Ako su to oni, onda su to i franjevci jer su njihovi duhovni vođe, zločinci. Ivo Josipović može slavodobitno uskliknuti: »Jesam li vam rekao«! Baš sjajno. Ovome bih dodao i ono oskrnavljenje spomenika hrvatskim bojovnicima iz Domovinskog rata u okolici Ravnog, kao i uriniranje po spomeniku Ludvigu Pavloviću u Studenim Vrilima. Uvjeren sam da počinitelji ovih nemilih djela nemaju veze jedni s drugima, ali dovoljno je da njih sve poznaje »rukica« koja je ovo sve smislila. Nekome treba hipoteka fašizma nad širokobriješkim krajem i općenito nad Hrvatima. Zbog čega?
Dok neki smišljaju kako oživotvoriti stare podvale, dotle se u Međugorje, unatoč ovoj stvarnoj ili nestvarnoj pošasti, slijevaju mladi na Mladifest. Istina, ne kao prošlih godina, jer granice nisu svugdje otvorene, zrakoplovi ne lete tako često i još je puno drugih poteškoća. Nadoknadit će sve praćenjem događaja putem medija i digitalnih platformi. Nisu to naši javni i komercijalni mediji, ne zanima njih nešto takvo. To su mediji i digitalne platforme koje smo sami ustrojili. Samo kad bismo bili još ozbiljniji i do kraja shvatili važnost takvih sredstava. Nije važno reći toliko nas je digitalno bilo zajedno, nego je važno razmisliti je li nas moglo i trebalo biti još više. Mislim da nam to poručuje i onaj ubijeni Hrvat iz Bugojna čije su posmrtne ostatke nedavno pronašli. Imao je sa sobom Gospine moći iz Svetišta Kraljice Mira. Ona ga je otpratila prema nebesima, mi smo ostali dovršiti njegov san, biti svoji na svome.
Znaju to dobro Hrvati iz Vojvodine. Do 1918. nikada nisu bili odvojeni državnim granicama od cjeline hrvatskoga naroda. Tada ih stisnu jugoslavenska namisao nastojeći ih izbrisati s lica zemlje. Ponovi se jednako i u Domovinskom ratu kojega tamo nije bilo. Ali bilo je njihova protjerivanja, ubojstava njihovih bližnjih, zlosilja svake vrste. Hvala Bogu nisu pokleknuli. Pa to je njihova djedovina, kako je zaboraviti!? I eno ih tamo do danas, ustrajavaju, nadaju se i bore. Podržimo ih molitvom i kako god još možemo.
Za svoje se bore i svjesni kršćani po svijetu. Dokazali su to opet u prigodi pretvaranja veličanstvene crkve Hagie Sophie u džamiju. Katolici se u nekim dijelovima svijeta, ne svi, ujedinili s pravoslavnima te taj dan proglasili danom žalosti. Nisu šutjeli, nisu se pokrivali političkom korektnošću. Moraš voljeti svoje i govoriti istinu. Osjećaju to i neki muslimani pa osuđuju taj čin govoreći da je i dalje trebala ostati muzej. Ali čovjek se upita, zbog čega bi bila muzej? Zbog čega ne bi bila vraćena onima od kojih je silom uzeta? Nemojmo reći da je to naivno. Pa ako se u zapadnoj Europi džamije mogu podizati tamo gdje ih nikada nije bilo, može se valjda upitati i što je s kršćanskim crkvama po muslimanskom svijetu. Ili nam je sve to prirodno kao što nam je prirodno da Amazon prodaje stvari s muslimanskim obilježjima, ali ne prodaje one s kršćanskim. A zapravo bi trebao i jedne i druge, ako ljudi žele nabavljati. Valjda vrijedi sloboda vjere, valjda. Džemaludin Latić, koji je glasan u bošnjačkom narodu, s ovim se ne će složiti. Osudit će komunizam, i tu ima potpuno pravo, ali ne i razna postupanja u muslimanskom svijetu. Za njega crkva Hagia Sophia ne može služiti ni kao muzej, a kamo li kao crkva. Samo džamija i ništa više.
Dok čekaju da ih drugi shvati i prihvati, kršćani bi se trebali brinuti o samima sebi. Je li slika kršćanstva koju daje o sebi ono najbolje što odražava njegove misli i stavove? U ovom slučaju razmotrimo mrvicu najbolje radove pristigle na međunarodni natječaj za nagradu u sakralnoj arhitekturi. Možemo ih lagano pronaći na internetu. Kada ih čovjek pogleda, onda se upita pa kakvi su ti drugi kada su ovi ovakvi!? Da nema križa na tim građevinama, teško da bi čovjek i za jednu pogodio da zapravo predstavlja crkvu. Vatikan je to davno uočio pa se od 2012. trudi podići razinu sakralne arhitektura i liturgijske glazbe. I jedno i drugo plove još uvijek tzv. suvremenim vodama, a ne svojim vodama, vodama predaje i vjere. Dok se to ne popravi, nema kruha u tomu, rekao bi naš narod.
O svem tomu puno bi mogla reći i starokršćanska bazilika u Dubokom Mokrom, nedaleko od franjevačkog samostana na Širokom Brijegu. Izrasla je iz vjere i iz kršćanskog shvaćanja prostora. Onda je otišla pod zemlju u najezdi Turaka. Ali se nije predala. Izronila je iz te zemlje svjedočeći da nam nitko ništa ne može kad znamo tko smo i što smo. U prvu nedjelju nakon Sv. Ilije okupi se vjerničko mnoštvo te razmatra o svojoj vjeri, svojoj prošlosti i sadašnjosti. Pitomi su to ljudi i pitomi krajevi, ali odlučni kada treba braniti svoje. I neka su takvi!
Miljenko Stojić
