Proglašen je dan žalosti. Zastave su spuštene na pola koplja. I treba tako. Oni su to zaslužili.
Oprostite, ovo je ipak bio san. Nije se nešto takvo dogodilo ovih dana u hrvatskom društvu. A trebalo je. U jami Jazovki vrijedni djelatnici Ministarstva hrvatskih branitelja, na čelu s Tomom Medvedom, odnosno Stjepanom Sučićem kao neposredno zaduženim, iskopali su preko 800 posmrtnih ostataka žrtava koje su pobili jugokomunisti. I nitko ništa. Hrvatski, do Račana i njegovih državni, sabor započinje radom bez da se na to osvrne, kamo li da bude predložena minuta šutnje. Zastupnica Karolina Vidović Krišto svoj i obraz još nekih sprala je kada je u emisiji Otvoreno na HRT-u prigovorila zbog čega se ne govori u hrvatskim medijima, posebno javnima, o Jazovki i počinjenom zločinu. Nije se to svidjelo medijskom stručnjaku Krešimiru Macanu koji svoje usluge prodaje kojekuda pa je rekao da njega to ne zanima, Karolinu nazvao spodobom i izišao iz studija. Do danas joj se nije ispričao kao ni voditelj Mislav Togonal koji ih je sve pozvao u emisiju.
Tzv. zaštitnici ljudskih prava također su ostali nijemi. Ništa čudno. Sve su to veliki »Europljani«. Takvi danas u Njemačkoj podižu ogromni spomenik Karlu Marksu, onomu u čije ime je Lenjin osobno naredio da se pobije ruska carska obitelj i time u Rusiji razbuktao revoluciju, u čije ime su pobijeni Hrvati na Kočevskom rogu što su Slovenci ponovno dokazali pronalaženjem posmrtnih ostataka. Zastupnica AfD-a u Njemačkoj Beatrix von Storch crnom je folijom prekrila dotični spomenik zbog čega je protiv nje pokrenuta istraga, dok mađarski Fidesz traži djelovanje Europske komisije zbog otkrivanja ovoga spomenika jer vrijeđa žrtve komunizma.
Neki se spomenicima, znamo, bave i u SAD-u. Ruše ih u ime ovoga i onoga. Plješću im zbog toga. Ali se nađe i onih koji takvima odgovaraju sličnim mjerama. Aktivisti pokreta Jesus Matters tako bacaju boju na mural što ga je u New Yorku podigao pokret i njegove pristalice Black Lives Matter. Uhićuju ih, ali oni idu dalje. Žele samo jednaka prava i ništa više. Američki predsjednik Donald Trump je na njihovoj strani. Zbog divljanja po američkim ulicama s počasnog mjesta u Bijeloj kući maknuo je portrete predsjednika Clintona i Busha, a izložio one Roosevelta i McKinleya. Borba ide dalje, pratit ćemo je i nastojati biti na pravoj strani jer su velike igre u pitanju.
Na kojoj su strani naši političari koji umjesto izlizane multikulturalnosti počinju rabiti izraz »uključivo«? Odgovoriti nam je na to pitanje, jer je toga izraza sve više i više u optjecaju. Rabe ga i kada je govor o ovim tzv. migrantima koji bez dokumenata nastoje prijeći granice kao da ih nema i kamo im se prohtije, i kada je govor o manjinama u hrvatskom društvu. Neprijatelj si ako nisi »uključiv«. No, kada se nešto uključuje, onda se nešto treba i isključiti? Tko su ti »isključeni«? Znat ćemo jednoga dana budemo li ti »uključivi« na način briselskih aparatčika, a ne na način Isusa Krista koji je naviještao i blagost i postojanost u isto vrijeme.
Oni što pale kršćanske crkve po Europi, ili napadaju kršćanstvo na razne druge načine po svijetu, ne haju mnogo za te navedene pojmove. Katedrala u Nantesu iz 15. st. imala je sreću da nije izgorjela cijela, stradale su orgulje i vitraji. Isusov kip u Americi, u okrugu West Kendall, ostao je bez glave. Raspelo nedaleko od Dervente pogođeno je na tri mjesta malokalibarskim oružjem. Švedski znanstvenik Patrik Lindenfors i član uprave nevladine organizacije Humanističko društvo traži skidanje križa sa švedske zastave i njegovu zamjenu nečim što je više »uključivo«. Šveđani su na potezu. Bit će jadno budu li išli putem jednog bivšeg gradonačelnika koji je tražio da se kip slavnog švedskog kralja Karla XII. zamijeni kipom Grete Thunberg koja nas masira klimatskim promjenama. Politički korektno, nema što. Poljaci su na drugom tragu. Nakon što ponovno na izborima pobijedi Andrzej Duda poljska ministrica obitelji Marlena Malag izjavi da se Poljska priprema za pridruživanje drugim zemljama Srednje Europe koje se žele povući iz kontroverzne Istanbulske konvencije. Nisu oni došli pameti, nego su neki drugi prije Dude to potpisali ne obazirući se na raspoloženje naroda. A i Hrvatska je srednjoeuropska zemlja kako znamo, iako nastoji ne sudjelovati u radu takvih zemalja.
Počeli smo s pronalaženjem posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata pa tako i završimo. Ovaj put po svemu sudeći na platou Rostovo iznad Bugojna pronađeni su nestali bugojanski Hrvati. Očevid će biti profesionalno napravljen, nadajmo se, jer se u BiH nikada ništa ne zna bez obzira na to što zakon kaže. Dotični su nestali u vrijeme Selme Cikotića u bugojanskom kraju, kojega SDA i još neki ustoličiše baš sada za ministra sigurnosti. Tako ne mogu unaprijediti odnose s Hrvatima, ako im je uopće do toga stalo. Hrvati su im, pak, u Domovinskom ratu puno pomogli. Da nisu, ne bi bilo današnje BiH iako su i sami Hrvati bili u škripcu. Ipak, nisu se dali. Svoju napadnutu domovinu s obje strane granice spajali su i pontonskim mostom, kao onim na Maslenici, kada je trebalo. Sudjelovali su u svemu i Hrvati iz Herceg Bosne, BiH. Istina je, još je uvijek maćehinski odnos prema njima. Kažu to i brojke. U proteklom četverogodištu upućeno je hrvatskoj vladi 1.583 zahtjeva za rješavanjem statusa branitelja pripadnika HVO-a. Ostvarilo ga je njih 137. Kada je grmjelo, onda je odnos bio sasvim drukčiji. Ali i čelnici su tada bili sasvim drukčiji, zar ne?
Tko smo mi zapravo u posljednje nam je vrijeme rekao događaj iz Đakova. Njih stotinjak okupilo se ispred samostana Milosrdnih sestara Svetog Križa da bi pozdravili časne sestre koje se već 28 dana nalaze u samoizolaciji. Susret je bio dirljiv. Pokazala se hrvatska duša, hrvatska »uključivost«. I to je ono što treba slijediti, okanimo se drugih filozofiranja.
Miljenko Stojić
