Iznimno loš rezultat na PISA testiranju učenika, ali ni činjenica da u BiH nakon uvođenja devetogodišnjeg obrazovanja nije provedeno istraživanje o ishodima obrazovanja, samo se uklapa u opće narative o stanju u državi koja uopće ne razmišlja o vlastitoj budućnosti.
Mostarski nastavnik Slavko Lauš gotovo je cijeli život u obrazovanju, godinama je na čelu Sindikata. On smatra kako PISA testiranje nije relevantno pokazalo razinu znanja djece u BiH, piše Večernji list BiH.
“Kada su objavljeni rezultati PISA testiranja, svi smo bili šokirani. Napravili smo analizu i u razgovorima s kolegama shvatili smo da stvari stoje malo drukčije. Zbog toga ne bih prihvatio samo tumačenje rezultata jer smo utvrdili, zapravo, kako se tome testiranju pristupilo neozbiljno.
Pravo je pitanje koliko su djeca bila pripremljena za to. Znali su da se ovo testiranje ne ocjenjuje. Uz to, ovo testiranje kod nas je novost, ali definitivno ih ne bih uzeo kao posve relevantne za ocjenu stupnja znanja naše djece. Kada budemo imali drugo testiranje, onda ćemo i mi koji radimo u školama, ali i djeca, pristupiti posve drukčije. To podrazumijeva pripremu djece, ukazivanje na to što je važno u ovome testiranju. Pri tome ne želim da se ovaj komentar shvati kao obranaški, da štitimo sebe ili učenike, jer smo mi u nastavi najzainteresiraniji za to da se vrednuje naš rad i gdje se nalazimo, ali najveći problem je, ponavljam, neozbiljan pristup naše djece na testiranjima”, smatra Lauš.
On se slaže kako nastavni planovi i programi ne potiču na kritično razmišljanje, propitivanje, istraživački rad, zbog čega zagovara stalnu reformu.
“Mi moramo naći drukčiji način poučavanja naših učenika. Moramo razvijati kritičko razmišljanje. Kada analizirate nastavne planove i programe, nisam siguran koliko ih pripremamo za život, da ono što nauče, jednostavno, znaju i primijeniti. Mislim da smo se malo otuđili u tome smislu. Nažalost, djeci, roditeljima i nastavnicima postalo je bitno kakva će se dobiti ocjena, dakle forma, a zanemario se sam sadržaj. A sadržaj je znanje. Mi moramo zbog toga krenuti u izmjene nastavnih planova i programa, uozbiljiti naše obrazovanje”, dodao je Lauš.
Po njegovu mišljenju, potrebno je iskoristiti neka stara iskustva te se istodobno prilagoditi novom digitalnome dobu.
“Novo digitalno doba je tu, mi smo u njemu. Ali jednako tako ne smijemo bježati od tradicije, tradicionalnog učenja, stjecanja vještina i znanja. U osnovnoj školi učili smo kako praviti palačinke, učili osnove nekih tehničkih zanimanja. Valja sada naći način da djeca usvojena znanja umiju primijeniti u praksi. Inače je uzalud ova priča o obrazovanju o kojoj govorimo”, smatra ovaj mostarski nastavnik.
On se nije želio izjasniti o osmogodišnjem ili devetogodišnjem obrazovanju iako je svjestan da veliki broj ljudi izvan sustava školstva smatra da su osmogodišnje škole bile uspješnije.
“Teško je dati jednostavan odgovor je li se pogriješilo. Ali zasigurno bi se morala napraviti analiza, što, nažalost, nije urađeno, da vidimo gdje se nalazimo s devetogodišnjem obrazovanjem. Tu činjenicu smatram tragedijom. Znate na koji je način devetogodišnje obrazovanje bilo uvedeno. Vjerovalo se da će uvođenje devetogodišnjeg obrazovanja biti istinska reforma, ne samo za djecu i nastavnike nego za društvo, ali krenulo se s njim iako je sve ostalo po starom. Djeca su postala još dodatno opterećena. Nakon deset godina morala se provesti analiza kako bi se utvrdilo što je dobro, a što loše u tome sustavu. Onda bi se moglo govoriti o reformi. Od ljudi koji nisu u obrazovanju često čujemo kako je u osmogodišnjoj školi sve bilo bolje.
Ja se s time ne slažem posve. Oba sustava imala su svoje dobre i loše stvari. Dosta zemalja provelo je analize i donijelo odluku o odustajanju od devetogodišnjeg obrazovanja, neki su pak nastavili korigirati taj sustav. Mi, nažalost, nismo napravili ništa. Radi usporedbe, Hrvatska je u stalnoj reformi, od kurikuluma nadalje. To je dobro. Kod nas su, čini se, svi zadovoljni – djeca, roditelji, nastavnici. A u biti su svi nezadovoljni”, ističe Lauš.
Upitan o iskustvima s online nastavom Lauš je istaknuo kako to zapravo i nije bila nastava preko elektroničkih pomagala te da su najveće “žrtve” bili roditelji.
“Nitko se nije upitao najprije kakve je rezultate online škola polučila. Jesu li naša djeca 2 i pol – 3 mjeseca polučila neke rezultate, kakva je bila kvaliteta te nastave. Tvrdim da su naši učenici 30 posto znanja izgubili koje su redovitim obrazovanjem trebali usvojiti i prenijeti u iduću školsku godinu.
Nisam protiv online nastave ako se ona mora odvijati zbog epidemioloških mjera, ali moraju se pronalaziti načini da se ovaj sustav nastave u što većem postotku izbjegne. S kolegama sam radio određene analize. Ako vam je nezadovoljan roditelj, nastavnici, u biti, svi, jer vidite da ste više radili, a da su na kraju rezultati slabi. Po mom mišljenju, ne može funkcionirati online nastava za djecu prvih razreda osnovnih i srednjih škola, a oni, primjerice, ne znaju ni tko su im nastavnici, profesori. U Sindikatu radimo na prijedlozima kako bismo našli rješenje za to. Najveći teret tzv. online nastave, koja to i nije bila sa slanjem zadaća Viberom i WhatsAppom, zapravo je bio na roditeljima. Zato trebamo preuzeti iskustva iz Njemačke i drugih zemalja kako će riješiti ovo pitanje. Online nastavu po svaku cijenu treba izbjeći”, jasan je Slavko Lauš.
Pogled.ba
