Koliko bi se na ostanak Hrvata u Bugojnu odrazilo imenovanje Selme Cikotića, nije teško pretpostaviti. Cikotić ministar sigurnosti (i) Hrvata u Bugojnu, nije samo sipanje soli po otvorenoj rani, to je esdeaovski cinizam bez presedana.
Piše: Josip Vričko / Nedjelja.ba
I ove će se godine predstavnici hrvatskih stradalnika i političkih dužnosnika okupiti ispred spomen-obilježja hrvatskim žrtvama na katoličkom groblju u Bugojnu; položit će vijence i zapaliti svijeće; bit će služena sveta misa u crkvi Sv. Ante Padovanskog… No, treba se, u aktualnom kontekstu, sjetiti prošlogodišnjeg govora predsjednika Hrvatskog narodnog sabora Dragana Čovića.
„Tražimo civile za koje znamo da su spaljeni, a ne možemo doći do njihovih posmrtnih ostataka. Krajnje je vrijeme za procesuiranje odgovornih za zločine nad Hrvatima Bugojna“, kazao je naglašavajući kako „slučaj Bugojno“, zapravo, svjedoči o nejednakom odnosu države prema (svim) žrtvama.
Nema (još) mira u BiH
„Današnje sjećanje na sve te ljude govori o odnosu države prema svima onima koji su izvršili ove zločine, koji su dali zapovijed za zločine. Još uvijek se ti zločini prekrivaju. Dok se taj dio potpuno ne završi, pravomoćno, transparentno za sve, teško da ćemo naći mir u BiH“, poručio je Čović s jednog od najvećih hrvatskih stratišta u Bosni i Hercegovini.
A nastavak ove priče dogodio se, zapravo, u lipnju ove godine. Temeljna je stranka u Bošnjaka sredinom mjeseca uputila prijedlog predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Zoranu Tegeltiji da Selmu Cikotića imenuje za ministra sigurnosti BiH. Tri dana potom Središnje izborno povjerenstvo BiH potvrdilo je da taj kandidat SDA ispunjava sve potrebne uvjete propisane zakonom za imenovanje na funkciju „prvog policajca“ BiH. Uz napomenu kako Agencija za istrage i zaštitu BiH ima rok od 30 dana provjeriti podatke koje je potencijalni ministar naveo u obrascu SIP-a.
Nema, međutim, dvojbe kako nije sporno to da je Cikotić završio beogradsku Vojnu gimnaziju Bratstvo-jedinstvo, potom i zadarsku Vojnu akademiju te kako ga je obrazovanje naročito krenulo nakon rata kada je na sarajevskom Fakultetu političkih nauka prvo magistrirao, a onda i 2008. doktorirao. No, dvojben je njegov ratni put, osobito onaj vezan za Bugojno. (Da sada ne spominjemo Cikotićevo ratovanje u sivomaslinastoj odori JNA na zadarskom bojištu 91./’92.)
O čemu se, odmah nakon što je najjača bošnjačka stranka obznanila kako Cikotića vidi u fotelji ministra sigurnosti, očitovao i Odjel za branitelje GV-a Hrvatskog narodnog sabora poručivši kako je taj potez SDA sipanje soli na još uvijek otvorenu ranu Hrvata Bugojna, više od 15 000 protjeranih, nekoliko stotina po logorima mučenih i zlostavljanih te obitelji ubijenih, poglavito onih za čije se grobove još ne zna.
„Kakvu poruku ovom kandidaturom SDA šalje hrvatskim povratnicima u Bugojno, i žele li oni ovim vrijeđanjem i ponižavanjem Hrvata dati do znanja da se do pomirenja i normalna suživota na prostorima Bugojna teško ili, bolje rečeno, nikako ne može doći“, poručili su iz HNS-a apostrofirajući Cikotića kao izravnog sudionikazamišljenog i, nažalost, provedenog plana etničkog čišćenja hrvatskog naroda iz Bugojna zloglasnog Dževada Mlaće koji, sad već, desetljećima izmiče ruci pravde.
Cikotić je (sve) znao
„Riječ je o osobi koja je znala za sve logore, ubojstva, zvjerska mučenja, ponižavanja, izgladnjivanja i tjeranja na kopanje rovova zarobljenih civila i pripadnika HVO-a, urbicid, pljačkanje i paljenje te uništavanje hrvatske imovine i vjerskih objekata“, tvrde u haenesovu Odjelu za branitelje podsjećajući kako Cikotić zasigurno zna i za sudbinu ubijenih zarobljenih pripadnika HVO-a jer je napisao izvješće kao zapovjednik Operativne zone Zapad, zapovjedniku Trećeg korpusa Armije BiH generalu Enveru Hadžihasanoviću o 23 zatočena pripadnika pod „posebnim tretmanom“.
Ništa od rečenog nije, međutim, impresioniralo Cikotićeve političke pokrovitelje. Slijedom čega je on kao esdeaovski kandidat dočekao i sastanak Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i Milorada Dodika u Istočnom Sarajevu 7. srpnja, gdje je kadrovska politika bila najvažnija točka dnevnog reda. Čak i usprkos tomu što je prije nje raspravljano o državnom proračunu i Izbornom zakonu s naglaskom na Mostar. Zanimljivo, baš koliko i znakovito, nakon sastanka esdeaovski je lider izišao slavodobitno izjavivši kako je (u suštini) sve dogovoreno te kako će glede imenovanja, sve ići kako je bilo i do sada – po nacionalnom ključu.
Ali onda je izišao hadezeovski lider i kazao: „Treće je pitanje bilo kadroviranje i ništa nismo dogovorili.“ Naglasio je kako je od ranije znan stav njegove stranke da neće podržati Cikotićevo imenovanje za ministra sigurnosti. A kako je, čim je SDA promovirao ovu ideju, Dodik kazao da mu ne može zaboraviti sve ono što je proteklih godina govorio o Srbima, čini se kako će Izetbegović umjesto svoga bivšeg – tijekom njegova mandata u Predsjedništvu BiH – savjetnika morati naći dužnosnika kojega druga dva naroda ne terete zbog ratne i poslijeratne prošlosti.
I, doista, Cikotićev je životopis prilično kontroverzan. Sve do lipnja ’92., kao što je već kazano, taj je zadarski vojni pitomac vojevao u odori (tzv.) JNA. Nakon toga stavlja se pod zapovjedništvo Sefera Halilovića koji je, istina, JNA napustio u rujnu ’91. bijegom iz Komandno-štabne akademije u Beogradu, ali su kasnije Hrvati i toga generala Armije BiH upamtili samo po zlu.
Alijin „Zlatni ljiljan“
Početkom ’93. Cikotić je raspoređen na mjesto Operativne grupe Zapad čija je zona odgovornosti bila dolina Vrbasa u Središnjoj Bosni – Bugojno, Gornji Vakuf/Uskoplje i Donji Vakuf. Riječ je o dijelu Bosne koji je ABiH očistila od Hrvata, nakon čega ga je Izetbegović I. ovjenčao „Zlatnim ljiljanom“. Već iduće godine imenovan je vojnim atašeom u Washingtonu otkud ga – iz nerazjašnjenih razloga – američke vlasti žurno vraćaju u BiH, oduzevši mu pritom vizu. Zbog čega – nikad nije službeno objavljeno. Također, prema neslužbenim informacijama, neposredno poslije rata u BiH nakratko je bio i na famoznoj američkoj crnoj listi.
Usprkos svemu, Izetbegović ga 2006. kooptira u osobnog savjetnika, a godinu kasnije imenovan je ministrom obrane. Zanimljivo, tada su i HDZ i SNSD dignuli ruku za ovo imenovanje. Tek ćemo, međutim, vidjeti hoće li prilično, inače, suglasni partneri Čović & Dodik ovoga puta doista do kraja inzistirati na raščišćavanju Cikotićeva (po)ratnog životopisa. Osobno bi, zapravo, Cikotić trebao poraditi na skidanju stigme s njegova imena. Istina, znao je taj (Alijin) „junak s Vrbasa“ često isticati kako je moralno čist što se tiče Bugojna. Da bi to, međutim, dokazao, potrebno je da kaže pravu istinu o sudbini ubijenih Hrvata Bugojna: tko ih je odveo, po čijoj su zapovijedi ubijeni i gdje su zakopani.
Jer bugojanski su Hrvati u protekla gotovo tri desetljeća doživjeli dva egzodusa. Nakon prvog ratnog u obnovljene kuće i stanove vratilo se blizu 6 000 od 16 000 prognanih Hrvata. No, već 2007. počinje novo masovno napuštanje ognjišta. Ponajprije zbog ekonomskih razloga, ali i zbog antihrvatskog ozračja koje (je) vlada(lo) u tome nekoć većinski hrvatskom gradu. Prema posljednjem popisu pučanstva iz 2013., u Bugojnu je živjelo 31 470 stanovnika, od čega 5 767 Hrvata, 24 650 Bošnjaka i 376 Srba.
Krupne ribe plivaju
Broj Hrvata je, međutim, u međuvremenu (ponovo) značajno smanjen, tako da ih trenutačno nema ni 4 000. Slijedom čega se, nažalost, može govoriti o trećem egzodusu. A o brojčanom stanju najbolje govori da je (tek) 200 dopisnih glasova na posljednjim izborima presudilo da, ipak, mogu sudjelovati u formiranju vlasti na županijskoj razini.
Koliko bi se na njihov ostanak reflektiralo imenovanje Selme Cikotića, nije teško pretpostaviti. Cikotić ministar sigurnosti (i) Hrvata u Bugojnu, nije samo sipanje soli po otvorenoj rani, to je esdeaovski cinizam bez presedana. Baš, uostalom, kao što su samo zavaravanje pravde dosadašnje presude članovima Ratnog predsjedništva Bugojna: Nisvetu Gasalu, Musajbu Kukavici i Senadu Dautoviću koji su bili pod zapovjedništvom notornog Mlaće. Čak je i samo Tužiteljstvo BiH ocijenilo kako su Gasalo, inače zapovjednik logora Stadion, a Kukavica, zapovjednik straže u istom logoru – sitne ribe.
Tek nešto „krupnijom ribom“ označen je Dautović koji je, kako je Tužiteljstvo utvrdilo, Hrvate podvrgnuo „najgorim vrstama mučenja“, zbog čega je na kraju osuđen na 13 godina. Gasalo je osuđen na šest godina, a Kukavica je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbi.
Krupne ribe za to vrijeme plivaju li plivaju… sve do ministarskih fotelja.
