Nema turista na Starom mostu u Mostaru. Vijest je to koja kruži medijima. Dotle pošast zvana koronavirus opet počinje harati. Osjećaju to i u Svetištu Kraljice Mira u župi Međugorje.
Mnogi od njih posjećivali su u Mostaru i franjevačku crkvu Sv. Petra i Pavla, obnovljenu nakon velikosrpskog razaranja, pa produživali za Stari most. No, to se preskače u medijskim vijestima, turisti valjda padaju s neba. Ništa čudno. Ta za Mostar, i samo za njega, već dugo vladaju pravila skrojena na diskriminatorski način. Učinio je to Paddy Ashdown, poznat po svojoj ulozi u »Bloody Sunday« u Sj. Irskoj o čemu pjeva glazbena skupina U2. Naučio je tući katolike na njihovoj vlastitoj zemlji. Njegov nakaradni ustroj Mostara kasnije pripisaše predstavnicima političkih stranaka. Oni bi sve to mogli izglačati kad bi htjeli, bla, bla, bla. Za Travnik nešto takvo slično ne vrijedi, iako je tamo stanje u društvu slično, samo što su u manjini umjesto Bošnjaka Hrvati. Zbog toga neki rekoše da će sporazum poduprijeti tek onda kada oba ta grada budu ustrojena na isti način. Što će biti, vidjet ćemo. No, da treba ustrajati, treba. Ne smijemo se nikada predavati. Domovinski rat donio nam je slobodu i trebamo je pomno čuvati.
Sve ovo ne žele razumjeti političari koji se proglašavaju antifašistima. Jedan je od njih Nermin Nikšić, vođa Socijalističke demokratske partije. Kritizira Bakira Izetbegovića da je potpisao legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda. Pridružuje mu se u tome i Elmedin Konaković, vođa navodno rastuće stranke centra Narod. Očito nisu izišli iz jugokomunističkih magli. Umjesto demokracije zalažu se za diktaturu, jer onemogućavanje nečijeg legalnog predstavljanja u političkoj areni samo je diktatura i ništa drugo. Tu je naravno i nesretni Željko Komšić koji si je prisvojio mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH. On zaneseno izjavljuje da će »politički poginuti u borbi protiv legitimnog predstavljanja«. Sličnu su misao imali oni što su pobjegli u šumu Brezovica kad se 22. lipnja 1941. zakvačiše dotadašnji saveznici njemački nacionalsocijalisti i sovjetski internacionalsocijalisti. Komunistička partija Jugoslavije naravno da je stajala na strani ovih potonjih. Danas njezini sljedbenici, pod plaštem antifašista, nastoje revno obilježavati taj dan i njime se dičiti. Ne govore pritom ništa o onima koji su 1945. ubačeni u Jamu Jazovka, ne tako daleko od Brezovice. Njih oko 500, jednako vojnika, civila, ranjenika, bolničkog osoblja i časnih sestara. To današnje antifašiste previše ne zamara. Slično je i s trenutnim političarima. Radije idu u Brezovicu nego na Jamu Jazovku. Vrijeme je da dođe do katarze u hrvatskom društvu. Ne može se graditi demokracija na temeljima zločina. Njih si treba posvijestiti, pokajati se, ispričati za učinjeno i tek tada može poteći sasvim nova budućnost.
Katarza je, inače, dobro poznat pojam još iz vremena starih Grka. Nisu kako znamo bili kršćani, Isus Krist je došao tek kasnije, ali su izgradili društvo za uzor, u svim njegovim sastavnicama. To društvo napajalo je kasnije i stare Rimljane koji su se također izvrsno razvijali dok se nisu odali nagonima. I tada je sve stalo. Spustili su se dotle da su priređivali one gladijatorske igre, na pozornici stvarno ubijali ljude. Kršćani to dobro znaju, počesto su im služili za iživljavanje. Ipak kršćana nije nestalo, a starih Rimljana jest. Snaga je to vjere u čovjeku. Tko je ima njega ništa ne može uništiti. Sposoban je graditi kraljevstvo ovdje na zemlji, ali i kraljevstvo gore na nebesima. Pravi pobjednik.
Samo, jesmo li dopustili katarzi da djeluje u nama? Po onome što se dogodilo u Zadru očito nismo. Dopustili smo igračima iz sjene da nam nanesu još jedan poraz. Ne mislim tu samo na tenisače Novaka Đokovića, Gorana Ivaniševića, sve one druge koji su ih ne razmišljajući slijedili. Mislim poglavito na one koji neprestano pokreću velikosrpsku namisao samo u različitim omotima. Bila je najprije u namisli Srbije kao Pijemonta za ujedinjenje južnih Slavena. Vidljivo je to prvi obznanio Ilija Garašanin u svojim Načertanijama. Krenuo je preko BiH na zapad, ili na more, potuživši se da mu na putu stoje franjevci. Nastavio je Vuk Stefanović Karadžić s krilaticom »Srbi svi i svuda«. Ali ni on ne stiže do mora. Jugoslavenska namisao bila je nešto uspješnija. Uzjahalo ju je velikosrpstvo posebno spisom Homogena Srbija Stevana Moljevića, Valerijanovim memorandumom, zatim pomoću dvaju Memoranduma SANU-a. Kažu da se kuje i treći. Dok se ne iskuje, nas neprestano trpaju u neku regiju ili region. To je u temeljima i ovog teniskog turnira Adria Toura u Zadru. Igrao se u Beogradu, Zadru, a trebao je i u Sarajevu i Banja Luci. Osim Zadra, što ovi drugi gradovi imaju s Jadranskim morem? Dok ne odgovorimo, dotle se bakćimo s pošasti koronavirus koja nam ostade nakon naprasno zatvorenog turnira. Neki bi htjeli optuživati medije za sve to. Potpuno pogrješno. Hrvatski mediji su od početka sve odbacivali, ovi drugi koji nisu u hrvatskim rukama sve su uzdizali na nebesa. Baš njih briga za hrvatski turizam i sve ostalo. Odigrali su svoju ulogu. Možda je sve najjasnije nehotice opisao Goran Ivanišević kazavši da svi govorimo istim jezikom. Kasnije mu je u obranu stao i Dino Rađa, zajedno s njim znalac udaranja lopte ove ili one veličine. No, obojica nisu znalci knjige da bi uspješno shvatili što je što.
Pogrješno bi bilo sav ovaj govor nazvati politički nekorektnim. Ne, ovo je govor o pravim međususjedskim odnosima. Svatko drži svoje i poštiva ono što drugome pripada. Pokazuje nam to i primjer Svetišta Sv. Ive u Podmilačju. Potječe još iz 15. st. Preživjelo je tursko osvajanje 1463., kasnije Bečki rat i još mnogo toga, ali nije preživjelo velikosrpsku vojsku 1993. koja ga je razrušila do temelja. Nije marila što su se u ovo svetište okupljali i katolici, i pravoslavci, i muslimani. Ozdravljalo ih je duhovno, često i tjelesno. Neuvijeno su o tomu svjedočili. Nakon što prođe velikosrpska oluja, međususjedski odnosi se ponovno počeše graditi. Slično je i u temeljima Hodnje mira s Humca do Svetišta Kraljice Mira. Sve započelo tijekom Domovinskog rata, nastavilo se do današnjih dana.
Ne će nas zaista spasiti otimačina, zlo učinjeno drugome, spasit će nas samo ispružena ruka, i kad nam je teško i kad nam je dobro. Tom mišlju vode se čak i žrtve silovanja kojima »napredni« poručuju kako trebaju pobaciti takvo začeto čedo te onima koji nemaju takvo mišljenje pokazuju »srednji prst«. Uzvraća im se s dva prsta, pobjedom dobra nad zlim. Jedna od silovanih, naime, reče da nije htjela pobaciti nakon toga užasnog čina, da nije htjela napraviti još jedan zločin. Ne znam što je na to uzvratila bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja se svrstala na stranu onih sa »srednjim prstom«, u čemu je nju i slične podupro i Andrej Plenković riječima da imaju na to pravo. Nije lako biti globalist u zemlji koja još razmišlja svojom glavom, koja je unatoč svemu samosvjesna.
U samosvijest spada i malo zvono zagrebačke katedrale. Ono svakoga dana u 14.00 podsjeća na slavnu pobjedu Hrvata nad Turcima kod Siska 1593. Vojevali smo i dobivali velike bitke, možemo mi to i danas.
Miljenko Stojić
