Uz sve “bure i oluje”, “istine i laži” prošla je histerija oko Mise za pobijene s Križnoga puta u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova. “Partizani i ustaše” opet su svojim “borbama” zauzeli svu medijsku pozornost.
U središtu tih “borbi” opet se našla Crkva i to samo zato što je vršila i vrši svoje poslanje. Božanska institucija je to koja svoje poslanje vrši od trenutka kad je začula riječi “A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone” (Mt 5,44) s jasnim mandatom “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio” (Mt 28,19-20; usp. Mk 16,15-16; Lk 24,47). O tom poslanju Crkve na dugo i na široko se govorilo ovih dana. Primijetio sam da nitko nije napisao ništa o tome da je Crkva odbacila i osudila totalitarne režime koji su nanijeli nezamislivo zlo čovječanstvu. Usudim se reći da su ti totalitarni režimi bili utjelovljenje Antikrista u određenim vremenskim razdobljima čovječanstva.
Crkva se u svojem nauku služi različitim mehanizmima poučavanja i navještenja Radosne vijesti. Jedan od načina poučavanja i očitovanja tog nauka jesu papinske enciklike. To su, pučki rečeno, papinska pisma upućena najprije biskupima ali i svim vjernicima. Enciklika kao dokument ima obvezujući karakter za sve vjernike katolike. Onima koji nisu katolici na taj način je omogućen uvid u stavove i ponašanje katoličke Crkve. Enciklike kao takve su uvijek o važnim stvarima vjere i morala.
Papa Pijo XI. (pontifikat započeo 6. 12. 1922. a završio smrću 10. 2. 1939.) najprije je enciklikom Non abbiamo bisogno 29. lipnja 1931. godine osudio rastući fašizam u Italiji. Šest godina nakon toga, 14. ožujka 1937. godine, enciklikom Mit Brennender Sorge progovorio je o nacionalsocijalizmu u Njemačkoj. Ubrzo, samo pet dana poslije, 19. ožujka 1937.godine isti Papa progovara u enciklici Divini Redemptoris o ateističkom komunizmu. Sve tri ideologije i totalitarne režime ovaj papa Pijo XI. jasno i glasno je odbacio i proglasio nespojivim sa kršćanskim naukom i praktičnim životom vjernika.
Enciklika Non abbiamo bisogno prvotno jest obrana crkvenog pokreta Azione Cattolica kojeg su fašističke vlasti dokidanjem htjeli eliminirati iz javnoga života. Enciklika je uslijedila nakon što je Benito Mussolini 29. svibnja 1931. godine dokinuo i zabranio dekretom crkveni pokret Azione Cattolica i oduzeo sva dobra koja su posjedovali. Papa sasvim jasno objavljuje da je fašistički režim prekršio Lateranske ugovore, koji su potpisani 11. veljače 1929. godine, i izričito optužuje i odbacuje fašizam kao totalitarnu doktrinu sljedećim riječima: “(fašizam je) istinsko poganska statolatrija što je u suprotnosti s prirodnim pravima obitelji i nadnaravnim pravom Crkve”. Uzdizanje i obožavanje države, skoro pa “obogotvorenje” države i postavljanje države iznad društva i građana (što se naziva statolatrija), dovelo je do dokidanja temeljnih prava obitelji, a među njima pravo na slobodan odgoj, i nadnaravnim pravima Crkve, a među tim pravima i ulogu Crkve u odgoju za Krista, u konkretnom slučaju kroz crkveni pokret Azione Cattolica. Papa ne prihvaća i naglašava da nije u skladu s katoličkim naukom od Crkve zahtijevati da se “ograniči samo na izvanjsko prakticiranje vjere (Misa i Sakramenti) i da sav ostali odgoj u cijelosti pripada u državi”. Papa Pio XI. je jasan u svom stavu: nije moguća ni suradnja si takvim režimom.
Enciklika Mit Brennender Sorge nosi podnaslov O Crkvi u Njemačkom Reichu. Enciklika je pisana iz sljedećih razloga: povreda sloboda Katoličke Crkve, kršenje konkordata između Svete Stolice i Njemačke iz 1933. godine, pitanje vjerskog nauka i morala, osuda “panteističkih konfuzija”, “neopoganstva”, “mita o rasi i krvi” i statolatrije koju su širili nacisti. Odgovornost za sastavljanje enciklike na njemačkom jeziku i kasnije prevedene na latinski i ostale narodne jezike preuzeo je Eugenio Pacceli kasnije papa Pio XII. Enciklika Mit Brennender Sorge (hrvatski S gorućom zabrinutošću), nažalost slabo poznata u javnosti, razotkriva pogubnost nacionalsociajlističke doktrine i nespojivost s Evanđeljem. Štoviše razotkriva nacionalsocijalizam kao potpuno neljudsku doktrinu. Nažalost tek je praksa dokazala istinitost onoga što je papa Pijo XI. poručivao u svojoj enciklici.
Enciklika Divini Redemptoris prokazuje komunističke zablude koje zarobljavaju čovjeka oduzimajući mu dostojanstvo osobe čiji je nauk u sebi perverzan. Osuda komunizma jasnim i jakim riječima proročki je ukazivala na zla koja su se kasnije obistinila. Komentirajući Papinu encikliku Divini Redemptoris ovako to sažimlje hrvatski isusovac p. Ante Alfierević (1875. – 1945.) u članku pod naslovom Pijo XI. protiv komunizma objavljen u novinama Život 1937. godine: “Komunizam oduzimlje čovjeku slobodu, svako dostojanstvo čovječje osobe; u odnošaju ljudi među sobom svi su mu jednaki i tako ruši hijerarhiju i svaku vlast; veli, da čak ni djeca nijesu podvrgnuta roditeljima. Zabacuje i pravo vlasništva. Lenjin je govorio: »Moralnost je podvrgnuta interesima staleške borbe proletarijata«. Cinik! Jednako je vikao: »Prva je dužnost proletera da razvlaste razvlasnike.« Mjesto privatnog vlasništva uvest će se kolektivizam. »Buržujska ženidba« prilagodit će se kolektivizmu; nerazrješivosti će nestati: slobodna ljubav, pobačaj pozakonjen, naturizam — mladež mora zabaciti sramežljivost. Zajednica (kolektiv) će se brinuti za odgoj djece, pa ženu valja oduzeti kući i obitelji. Što je ljudsko društvo prema toj nauci? Ekonomski sistem, gdje »svako daje prema svojim silama i prima prema svojim potrebama«. To je kolektivizam bez hijerarhije. To društvo ima neograničenu vlast, a ćudoređe i juridički poredak proizvod su ekonomskog sistema. Komunizam hoće da uvede kulturu bez Boga. Ne će biti razlike staleža i politička država, taj plod sadašnjih kapitalista, srušit će se po sebi. Ovaj se nauk širi varavim obećanjima. Liberalizam mu je već pripravio put. Novi komunizam ima lukavu i razgranjenu propagandu. Kriva je i šutnja štampe, da se komunizam ovako raširio i širi.”
Proučavanjem ideologijâ fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma lako se uočavaju dodirne točke koje su i u enciklikama pape Pija XI. istaknute kao protivne svemu što je kršćansko. Štoviše, te ideologije nisu samo protukršćanske nego su protučovječne. Svi ini antifašisti, antinacisti i antikomunisti ukoliko žele prosvjedovati protiv gore navedenih režima i ideologija kako mogu sebi dopustiti da prosvjeduju protiv rimokatoličke Crkve koja je 1931 osudila i odbacila fašizam te to isto ponovila 1937. za komunizam i nacionalsocijalizam. Tek od 1996. godine institucije Europske unije i UN-a počinju promišljati i iznositi javne osude totalitarnih režima. Ne smijemo zaboraviti da se gore navedene ideologije fašizma, komunizma i nacionalsocijalizma pretaču u različite društvene pokrete koji svoje mjesto pronalaze u demokratskim društvima pod drugim imenima, ali principi djelovanja su isti, zagovaranje određenih “sloboda” su isti. Zajednički neprijatelj svim tim totalitarnim ideologijama uvijek je bilo kršćanstvo i Crkva. Neprijateljima čovjeka jedino se suprotstavljala Crkva ne lišavajući ga slobode. Svaki režim, svaka ideologija, bila ona osuđena ili ne, uvijek u sebi nosi sjeme ropstva. Niti jedna ideologija nije u stanju ponuditi čovjeku slobodu. I unatoč medijskom ocrnjivanju Crkve povijesne činjenice nije moguće kao takve ignorirati. A na kraju obistinjuje se iz dana u dan ona Isusova: “upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32).
