Dosadašnja Izetbegovićeva prevrtljiva i nejasna politika mogla bi se razbiti Bošnjacima o glavu. Za Bošnjake bi bilo dobro, ukoliko on nije sposoban uspostaviti dobar odnos s Hrvatima, da ga pošalju u mirovinu.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Iako ga niti dva posto Hrvata nije željelo kao svojega predstavnika u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Komšić se uspio dočepati te financijski unosne pozicije. Da dođe do nje pomogli su mu oni Bošnjaci kojima nije stalo do istinske multietničke BiH u kojoj će se svi narodi osjećati ravnopravnim. Zadnjih dana vraća Komšić Bošnjacima okupljenim oko Izetbegovića dug. Svojom hajkom na održavanje mise za nevine žrtve „križnoga puta“ ne brani on nikakav antifašizma, pa čak niti onaj lažni Titov, nego pomaže Izetbegoviću da pred međunarodnom zajednicom prikaže Hrvate kao ustaške nostalgičare.
Tko tu profitira?
Zašto se baš danas digla hajka u Sarajevu na održavanje svete mise za nevine žrtve „križnoga puta“, kad se zna da je među nevinim žrtvama bilo jako puno Hrvata i Bošnjaka iz BiH? Ne treba puno mudrosti kako bi se shvatilo komu to odgovara. Starim komunistima i njihovim potomcima, koji se kriju iza ideje antifašizma i socijalizma, to ne može koristiti puno, jer ih Izetbegović korak po korak potiskuje iz javnoga života tamo gdje dominiraju Bošnjaci. Na sreću, Izetbegovićeva mudrost nije puno veća od Dodikove, koji još uvijek vjeruje kako će jednoga dana ujediniti Republiku Srpsku sa Srbijom. To da su se već oglasili poneki međunarodni čimbenici glede održavanja mise za žrtve Bleiburga, ne znači puno. Radi se samo o rutinskim primjedbama koja za Hrvate neće imati nikakve posljedice. Na kraju svima je jasno da nije riječ o održavanju mise za ustaše i Antu Pavelića nego za desetke tisuća nedužno ubijenih Hrvata koji su bježali pred razjarenom komunističkom osvetničkom ruljom, koja se nije pridržavala nikakvih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Misa će biti održana, dok će vjerojatno stotinjak Titovih nostalgičara negdje na nekom drugom skupu u Sarajevu pričati bajke o komunističkom antifašizmu. Istina, Izetbegović će trljati ruke misleći da je naštetio hrvatskome narodu. Očito je da nije shvatio da se danas u svijetu vodi jedna druga politika od one prije pedesetak godina.
Pokušaj diskreditiranja Hrvata
Nacizam i komunizam su osuđeni. Civilizirani svijet se već poodavno distancirao od jednih i drugih. To da postoje poneki nostalgičari koji ne mogu shvatiti da su ustaše zloupotrijebile hrvatski narod, isto je toliko beznačajno za svijet kao što je nevažno da postoje grupacije rigidnih komunista i njihove djece koji se još uvijek kriju iza Tita i njegovih zločina, pokušavajući od krvave crvene boje napraviti po svaku cijenu boju nade.
Izetbegović je očito iskorištavajući Komšića pokušao diskreditirati Hrvate, te istovremeno prikazati Bošnjake kao antifašiste. Njegov pokušaj instaliranja uvezenog islama u BiH, koji odudara od onoga tradicionalnoga bosanskoga, svaljujući svu krivicu ustaških zlodjela na Hrvate, čini ga smiješnim i u očima samih Bošnjaka koji jako dobro znaju na kojoj su strani većinski bili za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Nažalost, Izetbegovića nije smetalo niti to da je dobar prijatelj njegova oca, nekadašnji partizan, Adil Zulfikarpašić u nekoliko tekstova ukazao na to da su ti Titovi lažni antifašisti, prije nego su zamijenili četničku šubaru „titovkom“, masovno pobili muslimane uz Drinu. Nije ga zasmetalo niti to što je Zulfikarpašić rekao da je i Tito znao za sve.
Izetbegović nije Mesić
Očito je da u svom bolesnom zanosu ne poznaje dobro stanje u svjetskoj politici. Malo je političara na bosanskohercegovačkoj sceni koje zapadna politika manje voli od Izetbegovića. Istina, o tome se ne govori javno, iako se svaki njegov potez prati budno. Izetbegović pokušava imitirati Stipu Mesića kojemu prevrtljivost nije naškodila. Čim je zapjevao one partizanske, prihvatili su ga „drugovi antifašisti“ ponovno kao svojega. Čovjek je grdeći karijeru uspio izigrati ustaške nostalgičare i lažne antifašiste. Dok je pjevao ustaške pjesme, nitko ga nije upitao što je sa skupljenim novcem u Australiji, kao što ga danas nitko od komunističkih nostalgičara ne pita iz kojih razloga je pjevao ustaške pjesme. Međutim, Izetbegović nije Stipe Mesić. Igrarije Stipe Mesića nisu zanimale nikoga osim ljudi u Hrvatskoj. A Izetbegovića pozorne promatraju svjetski moćnici, jer jako dobro znaju o kakvoj demokraciji sanja onaj koji se druži s Erdoganom i oplakuje islamistu Mursija.
Da je uspio zaroniti dublje u previranja u svjetskoj politici, shvatio bi da se mora distancirati od Erdogana i Mursija, ukoliko želi naškoditi Hrvatima. Sve dok se s jednim druži a drugoga obožava, promatrat će ga međunarodna politika, pogotovo ona izraelska – bez obzira što pokušava biti mudar – kao vrlo opasnoga političkoga igrača u BiH. Uostalom, nekoliko nesmotrenih riječi bivše hrvatske predsjednice Kolinde o opasnostima islama u BiH, izrečene u četiri oka izraelskom predsjedniku, ugledale su brzo svjetlo dana. Time se zasigurno nije željelo diskreditirati Kolindu nego ukazati svijetu na to da je onaj arapski, ekstremni islam, eto zakoračio čak i u BiH.
Bez Hrvata nema ni BiH
Umjesto da pokušava diskreditirati Hrvate, bolje bi bilo Izetbegoviću da krene u ozbiljan dijalog s njima. Jer ako mu je istinski stalo do cjelovite BiH, morat će imati Hrvate na svojoj strani protiv velikosrpske mašinerije koja još uvijek sanja o tome da je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin. Sami Bošnjaci bi morali dobro razmisliti može li se krenuti protiv Hrvata s Komšićem i njegovima koji još uvijek sanjaju o mini Jugoslaviji, državi u kojoj bi dobro živjeli pričajući prazne priče o zauzimanjima za radnička prava. Komšić, koji je sada u savezu s Izetbegovićem, naučio je na Mesićevu primjeru ono što Izetbegović nije. Sutra će, ako bude od toga imao koristi, biti s drugima, ako treba i s onima kojima ne smeta samo katoličanstvo nego i islam u BiH. Dobro bi bilo da Izetbegović to shvati.
Dosadašnja Izetbegovićeva prevrtljiva i nejasna politika mogla bi se razbiti Bošnjacima o glavu. Za Bošnjake bi bilo dobro, ukoliko on nije sposoban uspostaviti dobar odnos s Hrvatima, da ga pošalju u mirovinu.
To važi i za one među Hrvatima koji paradiraju s Dodikom, vjerujući kako će na taj način urazumiti Izetbegovića. Vrijeme je da se urazume i Hrvati i Bošnjaci i krenu putem iskrenoga dijaloga, traganja za pravednim rješenjima u državi od koje Srbi polovicu besramno svojataju. Ukoliko ne dođe do iskrenoga dijaloga između Bošnjaka i Hrvata, profitirati bi mogli samo oni čija je velikosrpska ideologija nanijela toliko zla BiH. Svijet im je puno skloniji nego to Izetbegović i Bošnjaci misle.
Zato umjesto hajke na kardinala trebali bi se Bošnjaci pomoliti i za svoje nedužne koji su ubijeni na „križnom putu“. Uostalom to su do sada redovito i činili. Otkuda taj obrat? Teško mi je povjerovati da ih je jedan Komšić uspio uvjeriti kako još uvijek netko u civilizirano svijetu vjeruje da su Staljin, Tito, Honecker, Ceausescu i drugovi bili istinski antifašisti. Tko zna na kojoj bi strani bili da drug Staljin nije raskinuo savez s Hitlerom? U pitanju je očito nešto drugo.
