Rijetko je neka okružnica mjesnoga nad/biskupa pobudila toliko medijske pozornosti kao okružnica biskupa Ratka Perića „o slavlju sakramenata i ‘blagoslovu polja’ dok traje kriza korona virusa“, od 18. travnja 2020.
Istini za volju, mnogi koji su se na nju osvrnuli nisu prenijeli izvoran tekst nego tekst nekoga anonimna autora koji ju je nastojao tendenciozno prikazati i u naslovu i u rečeničnim konstrukcijama i u zaključcima. Tako u naslovu: “Biskup Ratko Perić naložio održavanje misa s vjernicima u svim crkvama u Hercegovini”. A nije tako. On je samo iskoristio prigodu i pozvao i „one, rijetke, dušobrižnike koji su radije slušali savjete nekih drugih, a ne upute i preporuke ovog Ordinarijata, neka, uza sve poštovanje mjera županijskih stožera, otvore crkve za slavlje sv. Mise s narodom, tj. s onim dopuštenim brojem duša.“
Nakon ovako tendenciozna naslova nimalo se ne treba čuditi da se poduzima tekstualna i rečenična vratolomija kako bi se duh okružnice što više izvrnuo. A sve u cilju da potakne komentare odbacivanja, prijezira, nerazumnosti i salve uvrjedljivih izraza kako na biskupa osobno tako i na biskupiju i opću Crkvu. Stoga i nakon ovako predstavljena crkvenoga dokumenta i napisa i komentara, narodna poslovica o snijegu koji ne pada za to da prekrije brijeg…, čini se primjerenom.
Istodobno raduje nas da su okružnicu onakvu kakva jest primili i razumjeli oni kojima je namijenjena. A to su vjernici i svećenici hercegovačkih biskupija. Sadržaj okružnice, osim da se odgađaju sakramenti Prve sv. Pričesti i krizme, i blagoslov polja, koji osim liturgijskoga slavlja imaju i društvenu dimenziju (slavlje zajedništva u obiteljima gdje je teško poštovati mjere društvena razmaka), nije neka posebna novost. Vjernici u Hercegovini, a i izvan njezinih granica, od početka znaju da su sve crkve u Hercegovini otvorene (bolje rečeno nikada se nisu ni zatvarale) za vjerničku osobnu i zajedničku pobožnost te za liturgijska i sakramentna slavlja; da se u crkvama redovito slave sv. Mise i da na sv. Misama može biti onoliko vjernika koliko je stožerskim odredbama propisano; da oni koji ostanu vani moraju poštovati tzv. socijalnu distancu. I poštuju je. Isto tako znaju da je duh ove okružnice jednak onomu duhu iz zajedničke okružnice svih dijecezanskih ordinarija BiH od 13. ožujka kao i okružnica njihova biskupa ordinarija od 19. i 21. ožujka 2020.
Za one koji se prave da ne znaju ili stvarno ne znaju: okružnica je dokument, u ovom slučaju crkveni, koji za jedno jurisdikcijsko područje određuje stvari koje se tiču vjere, morala, crkvenog ustrojstva ili ujednačena ponašanja u pojedinim vremenima pa onda i u kriznim vremenima kao što je upravo ovo vrijeme COVID-a koje svi zajedno proživljavamo. Mjerodavna crkvena vlast ima ne samo pravo nego i dužnost u pojedinim slučajevima i vremenima donositi okružnice. One mogu biti zajedničke (na razini Biskupskih konferencija koje samim potpisom pojedinih biskupa postaju vrjedeće na području biskupije čiji je biskup na nju dao potpis ili suglasnost) ili pojedinačno, svaki nad/biskup za svoje jurisdikcijsko područje. Kada je posrijedi krizno vrijeme COVID-a u Crkvi u Hrvata, bila su dva pristupa. U BiH su najprije svi biskupi ove crkvene pokrajine izdali zajedničku okružnicu (13. ožujka) a onda su počeli s pojedinačnima. Najprije se oglasio, 18. ožujka, vrhbosanski nadbiskup kard. Vinko Puljić, zatim banjolučki Franjo Komarica, a tek onda mostarski biskup, 19. ožujka u popodnevnim satima. U Hrvatskoj se počelo s pojedinačnim objavama pa onda na metropolijskoj razini i na kraju na razini HBK, 19. ožujka, s odredbama koje su stupile na snagu 20. ožujka. I svatko je imao pravo postupiti kako je mislio da je u tom trenutku za povjerenu mu zajednicu najbolje. I sve ovo vrijeme biskupi nisu komentirali, koliko nam je poznato, sadržaje okružnice drugoga biskupa. A kako je tko postupio i koje je odredbe donio, vjerujemo da je svima koji su željeli znati, dobro poznato.
Ono što je biskupa Ratka u pisanju okružnice vodilo i na što je sve razmišljanje i pisanje oslanjao jesu vjera i razum (fides et ratio). Odnos vjere i razuma u konkretnoj situaciji protumačio je u prvoj zasebnoj okružnici, od 19. ožujka, kada je rekao: „Ono što moramo poduzeti – a na to nas poziva i vjera i razum (fides et ratio) – jest naša suradnja s ovim Božjim darovima. Bog nam je udijelio dar vjere i dar razuma. I traži od nas da se služimo tim darovima. Stalno dokazujemo da fides i ratio nisu kontradiktorni nego komplementarni. Pokažimo i jedno i drugo u ovom trenutku ozbiljne kušnje“ te dodao da to u konkretnosti vjerskoga, crkvenoga i sakramentnoga života, znači: „Razum nam govori da je crkva građevina satkana od propadljive materije koja može biti i prijenosnik zaraze. Stoga ćemo nastojati da doticaj s materijom svedemo na najmanju moguću mjeru i u onomu u čemu se ne može zaobići biti pažljivi“, te nastavio: „Stoga, dok smo i te kako svjesni da materija Euharistije – kruh može biti i prijenosnik virusa, isto tako iz istine da vjernik blaguje Tijelo Isusovo – živoga Isusa trajno među nama nazočna, ovaj se sakrament nikomu tko ga želi primiti ne smije uskratiti bilo to u dnevnom životu ili u nedjeljnim liturgijskim slavljima. Djelitelj će pripaziti i izabrati način u kojemu će se mogućnost prenošenja zaraze doticajem isključiti ili svesti na najmanju moguću razinu.“ Tako se isto snaga vjere i razuma očitovala u uputama dijeljenja sakramenata pomirenja i bolesničkog pomazanja.
Na prigovore da se nije obazirao na propise kriznih stožera i civilnih vlasti, mislimo da je svakomu koji želi „sine ira et studio“ pristupiti biskupovim okružnicama biti sve jasno iz podatka da je barem 15 puta napisao kako treba striktno poštovati odredbe kriznih stožera i obdržavati odredbe i propise mjerodavnih civilnih vlasti. Iako je, oslanjajući se na poslanicu sv. Pavla Timoteju (1 Tim 3,14-15), istaknuo da je Crkva u prvom redu kuća Boga Živoga, prihvatio je pristup civilnih vlasti da se radi o „javnom objektu“. I uvijek, bilo u okružnicama bilo u e-mail – porukama svećenicima, nakon novih odredaba kriznih stožera (radilo se o federalnoj ili županijskoj razini), tražio da treba poštovati propisan broj, razmak i dob. Stoga ni u jednom trenutku nije ulazio ni u kakvu raspravu s civilnim vlastima i službama nego je preko članova Ordinarijata uvijek bio u korektnoj komunikaciji s nositeljima civilne vlasti s područja Hercegovačko-neretvanske i Zapadno-hercegovačke županije. Biskup je, kako i u ovoj posljednjoj – najrazvikanijoj – okružnici, jasno ostao na stajalištu da se mora poštovati minimum prava vjernika da se okupljaju i na liturgijska slavlja barem u broju u kojem je to omogućeno građanima da sebi priskrbe potrebno za ovozemaljski život. I kada poruči da: “nitko nema pravo udaljavati vjernike ispred crkve ako se drže propisana odstojanja, kao što se ne udaljavaju ni drugi građani ispred raznih drugih uslužnih objekata – trgovina, prodavaonica, apoteka i sličnih institucija. Po kojem bi se to zakonu ili zapovijedi moglo činiti s vjernicima ispred katoličke crkve?“, nije rekao ništa što nije u skladu sa zakonom i poštovanjem civilnih odredaba. Ako je rekao krivo i povrijedio neki od pozitivnih civilnih propisa i zakona, ne bi li se trebale oglasiti civilne vlasti, a ne da mediji takvo stajalište ismijavaju ili politiziraju u stilu: biskup ne poštuje civilnu vlast i zakonodavstvo!
Da zaključimo. Prije nekoliko dana (18. travnja) Sveti Otac, papa Franjo, u propovijedi u Sv. Marti reče: „Prije Uskrsa, kad je objavljena vijest da sam slavio Uskrs u praznoj bazilici Sv. Petra, pisao mi je jedan biskup – dobar biskup: dobar – i ukorio me. ‘Ma kako to, Sv. Petar je tako velik, zašto ne stavite barem 30 osoba, da ljudi sudjeluju? Neće biti nikakva opasnost…’ Pomislio sam: ‘Ma što mi je želio reći?’ U tom trenutku nisam razumio. No kako je to dobar biskup, jako blizak narodu, nešto mi želi reći. Kad ga vidim, pitat ću ga. Onda sam shvatio. On mi je govorio: ‘Pazite da ne virtualizirate Crkvu, da ne virtualizirate sakramente, da ne virtualizirate Božji narod. Crkva, sakramenti, Božji narod su konkretni.’ Istina je kako u ovom trenutku moramo ovu prisnost s Gospodinom vršiti na ovaj način, ali moramo izaći iz tunela, a ne ostati u njemu.“
Don Željko Majić
generalni vikar
Izvor: Crkva na kamenu / https://www.md-tm.ba/
