Marin Šego miljenik je hrvatskih navijača na Europskom rukometnom prvenstvu, koje se ove godine održava u Austriji i Švedskoj.
No, tako je bilo i prošle godine kada je branio na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Poput Vlade Šole i Ivana Stevanovića, tek je u tridesetima postao standardni reprezentativac. Doduše, bio je na pripremama reprezentacije za Europsko prvenstvu u Austriji 2010., a jedino veliko natjecanje na kojem je branio bilo je Svjetsko prvenstvo u Švedskoj 2011. gdje je Hrvatska bila peta.
Od 2011. do 2019. izbornici ga nisu pozivali premda je, primjerice, u tom razdoblju osvojio s Kielceom Ligu prvaka.
Govori poljski, uči francuski
-Nakon godina života u istočnim zemljama (Poljskoj i Mađarskoj, nap. a.), odlučio sam otići malo zapadnije, u toplije krajeve.
Branim za francuski Montpellier. Grad je predivan, pogotovo za obiteljski život. Rukomet je ondje jako popularan, imamo puno navijača na svakoj utakmici. Za razliku od Poljske i Mađarske, u Montpellieru se puno trenira i puno putuje. Francuska je liga takva da niste sigurni hoćete li u gostima pobijediti i zadnjeg na tablici. Mali je problem što se utakmice igraju u 20.45 sati pa kad gostujemo izgubimo i dva-tri dana. Još ako je u tom tjednu i Liga prvaka, gotovo da i nismo doma. Kad sam bio u Mađarskoj, poslije ručka otišao bih na utakmicu i iste večeri vratio se doma – kaže Marin Šego.
Čime se krati vrijeme na tim dugim putovanjima?
– Nisam čovjek od igrica, više volim nešto pročitati, gledati kakav dobar film.
Djeca Jakov, Lucija i Petar idu u osnovnu školu.
– Idu u francusku školu. Naravno, morali su naučiti francuski, a učili su ga još dok sam bio u Szegedu. Prošlo ljeto, dok smo bili u Međugorju, uzeli smo jednu djevojku koja je s njima učila francuski, više kroz igru nego ozbiljno. I ja polako učim francuski. Znam se već sporazumjeti. Kad sam bio u Poljskoj dobro sam naučio poljski jezik, mađarski baš i ne jer i nije bilo potrebe. U klubu je igralo puno igrača iz zemalja nastalih raspadom bivše države, a trener, pomoćni trener i trener vratara komunicirali su na engleskom. Inače, Montpellier je za strance osigurao jednom tjedno učenje francuskog, a ja sam i privatno angažirao jednog našeg čovjeka koji me preko interneta uči francuski – priča Šego.
U Montpellieru često koristi skuter Beverly 500…
– Imam ga već osam-devet godina i kamo god se selim povezem ga sa sobom. No, za neke velike vožnje motociklom nemam vremena. Tu i tamo otputim se njime uz more. Ali se zato potpuno posvetim vožnji njime kad preko ljeta dođem u Međugorje. Automobil tada parkiram u garažu i uopće ga ne koristim, samo motocikl. Kada poželim voziti malo brže, od prijatelja posudim jači stroj – ističe Šego.
Poput Marina Marića, i Marin Šego je strastveni ribolovac. Jasno, love se pastrve u Neretvi. Pitamo ga tko je bolji ribič – on ili Marić.
– Kako Mara laže bolje od mene, onda je on i bolji pecaroš (smijeh). No, zasad nijedan od nas nije uhvatio kapitalca u Neretvi. Inače, ne pecamo na istome mjestu. On lovi bliže Mostaru, a ja pecam u Šurmancima. Kod njega se mogu uloviti puno veći komadi. Kad sam u Međugorju, svaki dan predvečer idem na pecanje, a znam otići i u lov na divlje svinje.
Hotel čiji ste vlasnik radi uspješno.
– Radi, ima tridesetak soba, kapacitet je 75 osoba dnevno. Hotel “Tau” je u Međugorju, dakle razvijam vjerski turizam. Ne razmišljam o još jednom hotelu, jedan mi je sasvim dovoljan. Sezona je bila dobra i ne žalim se.
Svirate li neki muzički instrument?
– Ma kakvi. Premda sam negdje pročitao da sviram klavir i bubnjeve. Ali to nije istina. Doduše, kao klinac pokušao sam svirati gitaru i to je sve što se toga tiče – kaže hrvatski rukometni vratar.
Osnovnu školu pohađao je u Međugorju, a srednju u Čitluku.
– U Mostaru sam upisao Kineziološki fakultet, ali ondje sam se kratko zadržao jer me rukomet odveo u profesionalne vode i za studij nisam imao vremena.
Kao dijete je godinama autostopirao da bi mogao trenirati u 15 kilometara udaljenom Ljubuškom.
– Rukomet je jedini sport koji sam trenirao. Počeo sam na betonskom igralištu ŠRC Krstine, tamo gdje su prve sportske korake napravili tenisači Čilić i Dodig. Za Božić se sva trojica znamo naći u tamošnjoj crkvi pa razmjenjujemo iskustva.
U karijeri nije branio za puno klubova. Počeo je u Izviđaču, nastavio u Zrinjskom, a potom karijeru nastavio u Čakovcu te potom u Zagrebu.
– Zanimljivo je da sam se u Zagrebu dosad najdulje zadržao – četiri sezone. U Wisli sam branio dvije, u Kielceu dvije, te u Szegedu tri sezone.
Supruga Ana mu je uvijek bila velika potpora.
– To je ljubav još iz srednje škole. Zanimljivo je da smo u Međugorju živjeli udaljeni jedno od drugoga samo dva kilometra, ali upoznali smo se tek u školi. Često sam se znao družiti s njezinom braćom. Zajedno smo vozili motocikle.
A kako će biti večeras u susretu s Njemačkom?
– Nijemci isprva nisu bili u formi, no sada su puno bolji. Vidjeli ste kako su lako svladali Bjelorusiju. Svi igraju u Bundesligi, najjačoj ligi svijeta. To nam je prva meč-lopta za ulazak u polufinale i moramo biti koncentrirani od prve do zadnje minute – zaključio je Šego.
Vecernji.hr
