Na istoku Hercegovine, u selu Orahov Dol, u neposrednoj blizini općinskog središta Ravno, rođen je otac katoličkog svećenika Josipa Ruđera Boškovića (Dubrovnik, 1711. – Milano, 1787.), jednoga od najvećih hrvatskih znanstvenika uopće. Mnogi će reći da taj svećenik isusovačkog reda, astronom, fizičar, matematičar, geodet, filozof ide u prvi razred svjetske znanstvene elite, u red najvećih veleumova koje je ljudski rod iznjedrio.
Jesu li ove tvrdnje pretenciozne?
Ne, nisu!
Nisu zato što slavni znanstvenici uglas govore da je on ponos slavenskih naroda, a američki nobelovac za fiziku Leon Lederman piše:
“Josip Ruđer Bošković, dalmatinski prorok, neobičan je čovjek, znanstveni luđak”, čije će se teze oploditi tek nekoliko stoljeća kasnije. Definitivno, Ruđer Bošković živio je nekoliko stoljeća ispred svoga vremena.
Na drugome zapadnom kraju Hercegovine, u malome, danas hercegovačkom gradiću Čitluku, rođen je akademik Stjepan Krasić (1938.), dvostruki rimski doktor znanosti, sveučilišni profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog, predsjednik Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu, savjetnik Kongregacije za proglašenje svetih, profesor emeritus Međunarodnog sveučilišta Libertas u Dubrovnik, dopisni član Hrvatske akademije za znanost i umjetnost i redoviti akademik Međunarodne akademije tehničkih znanosti u Moskvi.
Ovdje moram stati. Jer popis počasnih zvanja i priznanja, naslovi tridesetak knjiga i tri stotine znanstvenih i prigodnih radova ovu kolumnu doveli bi do njezina zamišljenog kraja.
Dok pišem ovu kolumnu i dotičem se astronoma Ruđera Boškovića i znanstvenika Stjepana Krasića, sjetih se jednog osvrta nobelovca Ive Andrića:
“Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. Hercegovina je zemlja s puno kamena i malo svega ostalog. Ali to malo što se rodi, plemenito je, zdravo i razumno, više sklono računu nego osjećaju. Njihova računica tako je dobra i sigurna, da je korisnija pojedincu i zajednici nego mnogi osjećajni ljudi zamagljenih pogleda i razuma”.
Akademik Stjepan Krasić drugi je ponos našeg hercegovačkog naroda. U predvečerje Drugoga svjetskog rata rođen je znanstveni “luđak” koji je, mukotrpnim radom i traganjem po sefovima Vatikanskog tajnog arhiva, došao do povijesnih otkrića koja su u svemu “pobrkala” dosadašnje povijesne priče. U Dubrovniku se rodio Ruđer astronomije, a u Čitluku, dva stoljeća kasnije, Ruđer povijesti.
Mnogim znanstvenicima nije lako prihvatiti ono što akademik Krasić piše jer time potiru svoja djela, svoje doktorate i sveučilišne titule. Ovdje je stvar vrlo jednostavna. Oni koji žele osporavati znanstvena otkrića akademika Krasića, moraju mu suprotstaviti materijalnu podlogu svojih tvrdnji. Jer akademik Krasić ne prepričava i iz toga izvlači zaključke. On piše tek onda kada u arhivu pronađe dokumente, kada ih prevede i provjeri i, kako kaže, prosije ih – “kroz sito i rešeto”, onda se oglasi. On piše snagom materijalnih dokaza, piše na temelju pronađenih povijesnih dokumenata.
Kao pravi Hercegovac, zna mudroslovcu svojih pradjedova:
“Samo se zrelo voće na trpezu iznosi”.
Zato nije pogreška dovesti u istu znanstvenu ravan, u neku paralelu, ova dva svjetska znanstvenika i velika uma naših korijena – jednoga s istočne, a drugog sa zapadne strane Hercegovine.
Postoje ljudi o kojima treba pisati i čija imena treba spominjati. Jednoga dana nestat će svijeta koji mi poznajemo i ne smijemo dopustiti da nastane muk. Tišina. Akademik Stjepan Krasić za mene je znanstveni vrh jedne visoke, plemenite planine.
Ova kolumna nema pretenziju detaljnije govoriti o onom što nam je akademik Stjepan Krasić svojim plodnim životom darovao. Pod konac prošle godine, nekako oko Dana mrtvih, bio sam u Čitluku na predstavljanju knjige Verba volant – scripta manent, ustvari zbornika radova koje je izdalo splitsko Sveučilište.
Zbornik se raširio (zamislite!) na 1016 stranica. Tisuću stranica trebalo je splitskom Sveučilištu da obuhvati sve ono što je u svojih 80 godina uradio, priredio i objavio ovaj plemeniti svećenik i znanstvenik.
Na čitlučkom predstavljanju prorektor splitskog Sveučilišta dr. Branko Matalić govori:
“Svaki je život jedan, jednokratan i dostojan je poštovanja. Vrijedan je i ne smije biti zaboravljen. To, na poseban način, vrijedi za ljude koji su u svom životu učinili nešto više od toga. Jedan od njih svakako je i Stjepan Krasić, hrvatski dominikanac međunarodnog ugleda”.
Svatko tko želi bolje razumjeti povijest grada Dubrovnika mora posegnuti za opsežnom knjigom akademika Stjepana Krasića; mora posegnuti za njegovom pričom o Stjepanu Gradiću (Dubrovnik, 1613. – Rim, 1683.), hrvatskom filozofu, piscu, prevoditelju i diplomatu.
U ovoj kolumni, u najkraćim crtama, spomenut ću samo tri znanstvena otkrića koja su “poremetila” sve dosadašnje povijesne, znanstvene tvrdnje i “neoborive” istine.
Sve što se pisalo do vremena Stjepana Krasića raspršilo se poput jesenjeg lišća na razigranoj hercegovačkoj buri.
I dan-danas vode se prijepori o imenu i sadržaju hrvatskog književnog jezika. U policama Vatikanskog tajnog arhiva akademik Stjepan Krasić pronašao je Edikt pape Grgura XV. (1621. – 1523.) i njegova nasljednika pape Urbana VIII. (1623. – 1644.), kojim je propisano da se hrvatski jezik, kao najprihvatljiviji, uz latinski, grčki, arapski, hebrejski i aramejski, izučava na svim katoličkim sveučilištima u Europi. U ediktima piše i to kako se hrvatski jezik treba dići na razinu diplomatskog jezika i izjednačiti s biblijskim jezicima: hebrejskim i kaldejskim, jezicima naroda koji su dosegnuli najveći stupanj kulturnog razvitka.
U povijesnim znanstvenim krugovima vladalo je neoborivo mišljenje da je kršćanima slobodu ispovijedanja vjere dao prvi kršćanski car Konstantin Veliki (1306. – 1337.) takozvanim Milanskim ediktom iz 1313. godine. Akademik Stjepan Krasić, snagom argumenata, tvrdi da je to obična povijesna zabluda.
Slobodu kršćanima za ispovijedanje do tada zabranjene vjere dao je suvladar cara Dioklecijana i nasljednik Galije (305. – 311.) ediktom od 30. travnja 311. godine. Od tog vremena kršćanstvo je postalo službena religija i zakonom zaštićena od svakog progona.
Kada su na vidjelo dana izašli ovi dokumenti, povjesničari diljem svijeta su zašutjeli. Nitko nije pripravan priznati jednu povijesnu zabludu.
Još jedno znanstveno otkriće akademika Stjepana Krasića dostojno je velike pozornosti. U najnovijoj monografiji zagrebačkog Sveučilišta, a prije toga u svakom pisanom dokumentu, piše da je to sveučilište utemeljeno u drugoj polovini 17. stoljeća i da je ono najstarije hrvatsko sveučilište.
Istina je na drugoj strani. Istina je u znanstvenom otkriću akademika Stjepana Krasića. Naime, u predočenim dokumentima i zapisima iz Vatikanskog arhiva proizlazi da je Zadru 1396. godine osnovano Generalno učilište. Bilo je to prvo sveučilište na hrvatskom tlu na kojem se studirala filozofija i teologija i na kojem su se polagali doktorati. Na taj način počeci hrvatskog visokog školstva pomaknuti su za tri stoljeća natrag. Znanstvena sudbina akademika Krasića u neprestanom je ispravljanju krivih, povijesnih Drina ovoga svijeta.
Ako na dubrovačkom Stradunu ili u čitlučkoj Ulici kralja Tomislava, u bijelome dominikanskom habitu ili bez njega, sretnete akademika Stjepana Krasića, nikada niste sigurni hoće li iz svog malo većeg ruksaka izvaditi novu knjigu i predstaviti vam svoje novo otkriće.
Početkom nove godine, samo šezdesetak dana po predstavljanju monumentalnog zbornika Verba volant – scripta manent, pošao sam na predstavljanje nove knjige – Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka 1648. godine.
Na predstavljanje knjige pošao sam s akademicima Božom Žepićem i Mladenom Bevandom. Zanimalo nas je što će na predstavljanju reći autor, a jednako tako i toliko što će reći recenzent i predstavljač dr. fra Andrija Nikić (1942.), glasoviti povjesničar, koji je svoj životni kurikulum okitio četirima sveučilišnim diplomama – diplomom arhivarstva, knjižarstva, paleografije i diplomatike.
Iz pera ovog neumornog svećenika franjevačkog reda, spisateljskog i znanstvenog čuda, izašlo je oko 200 knjiga i tisuću i pet stotina različitih znanstvenih i prigodnih radova. Tako se na promociji ovog povijesnog djela namjeri junak na junaka, delija Janko na deliju Marka, autor na recenzenta i predstavljača.
Sat i pol i koju minutu više u dvorani je vladao muk. Nitko glave nije dizao, iako je s okolnih stolova dopirao miris delicija kojima je Matica hrvatska, Ogranak u Čitluku, i njezin neumorni predsjednik prof. Andrija Stojić, kao dobar domaćin, želio počastiti okrepom sve one koji su došli na prvi novogodišnji kulturni događaj.
“Jednoga dana u Vatikanskom tajnom arhivu tragao sam za dokazima koji su me zanimali. U tom svesku našao sam jedan dokument na 18 stranica. Tema me zanimala. Shvatio sam, ali je nisam mogao prevesti. Dokument je pisan na već zaboravljenom venecijanskom naglasku talijanskog jezika. Zatražio sam pomoć kolega, Venecijanaca, sve još jednom provjerio i došao do opisa Kliške bitke iz 1648. godine. Nekako u isto vrijeme u glavu mi dođoše stihovi nepoznatog pjesnika: ‘Jao Klisu jer je na kamenu i kamenu kad je Klis na njemu’.
Shvatio sam da je Klis, uzvišenje iznad Splita, bio snažna i moćna utvrda preko koje su Osmanlije nastojali kontrolirati svoje posjede koji su se spuštali do zidina Dioklecijanove palače, kao i prilaz mletačkih lađa i brodova prema Zadru, Šibeniku i Splitu. Kada sam otkrio etimologiju riječi klis i njezino sjeme našoj u grčkoj riječi ključ, shvatio sam da je to presudno mjesto i presudan ljuti boj koji je dobrim dijelom utjecao na formiranje današnjih granica Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tako je nastala knjiga koju večeras predstavljamo znanstvenoj i inoj javnosti”, reče na koncu akademik Stjepan Krasić.
Autor: Josip Muselimović / Večernji List
