U povodu pedesete obljetnice svećeništva fra Tomislava Pervana, stalni suradnik Večernjeg lista, fra Iko Skoko razgovarao je sa svećenikom koji obnaša dužnost ispovjednika i duhovnika časnih sestara franjevki u Međugorju
Polovinu svoga svećeništva služili ste u vrijeme komunizma, a polovinu u vrijeme demokracije. Imate veliko iskustvo katehete, župnog vikara, župnika, propovjednika i ispovjednika. Što je značilo biti svećenik tih pedeset godina?
Biti svećenik znači biti znak i poruka. Biti most i premostitelj. Biti putokaz i smjerokaz. Biti duhovni otac. Već sami franjevački habit nosi sa sobom poruku. Poruku smisla. On je znak koji ljudsku misao, bio on vjernik ili ne, usmjeruje prema onostranosti, transcendenciji, prema nečemu. Svećenik jest od ovoga svijeta, ali nije za ovaj svijet, ne živi za ovaj svijet. On jest za ljude koje usmjeruje prema Bogu. Njegova poruka smjera onkraj vidljivoga i on već samom svojom pojavom usmjeruje čovjekovu misao drugamo. Bez te poruke, bez poruke onostranosti, transcendencije, bez poruke vječnosti, bez misli na Boga, sve čovjekovo svršava u ništavilu, u nihilizmu, a naš je život promašen. Ma koliko se čovjek trudio sebe ovdje na zemlji udomiti, svatko u konačnici shvaća da mu ovdje nije dom, da je nemiran dok se ne smiri u Bogu. Bez Boga sve blago, sve što je čovjek tijekom života uradio ili stekao, svršava u nihilizmu.
Oduvijek su me zanimali izraziti likovi iz povijesti ljudske misli i duha, posebice kršćanskoga ozračja, koji su u određenom trenutku svoga života iskusili prodor svjetla, milosti, za-zbilje u svome životu. Taj udar milosti ili svjetlosti njihove je život promijenio, iznenada, u jednom trenutku. Događa se to redovito tridesetih godina kod pojedinaca, kad se čovjek pita spram smisla života, kad je mladost minula. Još kao maturant u Visokom bio sam fasciniran francuskim piscem Paulom Claudelom, koji je iznenada doživio obraćenje kao dvadesetogodišnjak, dok je slušao u katedrali Magnificat ili A. Frossard, koji je u malenoj crkvi u Parizu doživio ocean svjetla i milosti, Pascal, Charles de Foucauld, Guardini, M. Delbrel, Augustin te toliki drugi koji su imali snažno iskustvo Boga. To me zanosilo, to me sililo tražiti, dok se sam ne susretneš sa živim Bogom. Dogodilo mi se to u trideset i trećoj godini života. Susret sa živim Bogom u Isusu Kristu smatram smislom svećeničke, redovničke i svake vjerničke egzistencije. Bez toga riječi i život ostaju prazni, a govor graniči s ideologijom.
I taj susret sa živim Bogom daje čovjeku poticaj i snagu drugima posredovati Duha, milost, zbilju koja nije od ovoga svijeta, ali jest u svijetu, snagom Božje objave i dolaska Isusa Krista u ljudskom obličju. Božje utjelovljenje, Njegov hod ovom zemljom u liku Isusa Krista, Isusova sudbina mjerilo su i kriterij za čovjekovo ovladavanje životom. Bez osobnoga oduševljenja za Božje djelo u Isusovoj osobi i Radosnu vijest, ostat ćemo na razini činovnika koji odrađuje zadane dužnosti.
Jasno, sve se odvija u ozračju Kristove Crkve. Bez Crkve svećenik je nitko i ništa. On se može ostvariti samo u Crkvi. Crkva je poput velike centrale koja napaja svako mjesto, svaki dom, svaku sobu električnom energijom i svjetlom. Bez centrale i prijenosnika svi bismo bili u mraku. Tako je i s Crkvom. Taj katolicitet, univerzalnost koja se postiže sakramentom krštenja, ta uronjenost u zbilju Isusa Krista preko Crkve omogućuje “priključak” svima na isti izvor. Treba živjeti dinamiku vlastita krštenja, svojim životom živjeti Isusa Krista. Uvijek na originalan način jer Krist ne trpi preslike. Krštenje je početak rasta, sve drugo je nadogradnja.
Član ste Hercegovačke franjevačke provincije. Obnašali ste u njoj mnoge dužnosti. Bili ste odgojitelj, provincijski vikar i provincijal. Odnosi unutar Crkve u Hercegovini više od pedeset godina opterećeni su napetostima. Promijenile su se mnoge okolnosti. Ima li Crkva u Hercegovini potrebe i snage za novi iskorak, za nove unutarnje odnose i nove vidove pastorala?
Kada čovjek pogleda unatrag, više od pedeset i pet godina traje ta napetost. Zapravo otkako sam obukao habit 1964., već tada se “kuhalo” i spominjao preustroj župa u Hercegovini prema starim dogovorima i zaključcima između dvaju ordinarijata. S vremenom je to stvorilo stanovitu zlu krv i nepovjerenje, a u podsvijesti bijaše prisutno što je učinio nadbiskup J. Stadler krajem devetnaestoga stoljeća, za uspostave redovite crkvene uprave na ovim prostorima, kad je pozvao franjevce na sekularizaciju, prijelaz u svjetovni kler. Bijaše to šok za franjevce, to je u njih usadilo stanoviti strah i nepovjerenje, a šezdesetih godina živjeli su oni kojima bijaše u svježu pamćenju taj postupak jer se to prenosilo od usta do usta. Bojali smo se da će nam biti pretijesno na malom prostoru Hercegovine, a zapravo je danas preširoko za sve. Bijaše prijepor glede “pašnjaka”, kao kod Abrahama i Lota u Starom zavjetu. Ne vidim da je bez posla bilo tko tko želi raditi i djelovati u vinogradu Gospodnjem. Jednakom snagom, jednakim marom, zanosom. Šezdesetih godina bijaše nas stotinjak mladih fratara u odgoju. Bijaše to vrijeme “feniksa” koji se dizao iz pepela nakon holokausta s kraja Drugoga svjetskog rata kada smo kao zajednica desetkovani. Gospodin je podigao mnoga zvanja, mnogi su se mladići i djevojke iz Hercegovine udomili u drugim hrvatskim zajednicama ili biskupijama te su tako svestrano obogatili i oplodili Crkvu u Hrvata.
Danas se slika promijenila. Prosjek starosne dobi u Provinciji sedamdesetih godina bijaše ispod četrdeset godina, danas je oko šezdeset godina. Godine čine svoje te nužno treba sužavati djelokrug rada, dok su izazovi veliki posvuda. Božje djelo ne trpi odgode, inače će milost proći mimo nas i spustiti se drugdje. Kao ljetna kiša, tako potrebna za usjeve. Zvanja je manje, sjemeništa su (polu)prazna. Šezdesetih godina u prosjeku je bilo deset mladih misa, danas je dobitna kombinacija ako imamo petoricu. I to zbori o spuštanju ljestvice; onodobno bijahu i kriteriji primanja u sjemenište daleko veći i zahtjevniji.
Svijet je postao globalno selo, medij je poruka, rekao je jedan umnik, treba se služiti suvremenim medijima koji su svima dostupni, širiti vidokruge djelovanja jer su današnji mladi od djetinjstva informativno obrazovani te ih treba tražiti na njihovoj razini. To od nas iziskuje prilagodbu. Ići u dubinu i širinu. Vjerujem da bi to činio i Isus da je danas među nama kao nekoć u Palestini. Uzimao je Isus tematiku iz svagdanjeg života i s pomoću nje znao uprizoriti poruku. Danas bi se zacijelo služio tehničkim rječnikom, išao u dubinu, kao što se buše dubine mora te zemlje u potrazi za blagom.
Ne volim riječ “sinergija”, ali danas nam je upravo ovdje u Hercegovini potrebna. Nadilaziti razlike, djelovati, kako Isus veli, “u jarmu”, zajedno. S Gospodinom. Ako je On smisao našega života i djelovanja, što nas priječi zajedno kročiti (a to znači riječ “sin-odos”).
Koja je Vaša poruka mladim franjevcima i svećenicima koji započinju svoje djelovanje u Hercegovini?
Stjecanje diplome teološkoga fakulteta o završenom studiju tek je polovina posla. Žele li biti plodotvorni u životu, žele li da im pastoral bude blagoslovljen, treba biti Duhom Božjim oplođen, zanesen. Treba svima iskustvo Duha Svetoga, kako ga opisuje ruski svetac i starac Serafim Sarovski u razgovoru s Motovilovom ili što poručuje sv. Bonaventura u svome Put duha k Bogu (Itinerarium – Uputnik). Taj biser duhovne literature trebao bi svaki mladi fratar dobro proučiti. Bonaventura veli, ne koristi “čitanje bez nutarnjeg pomazanja, umovanje bez pobožnosti, istraživanje bez divljenja, pozorno zrenje bez radosti, radinost bez poštovanja, znanje bez ljubavi, darovitost bez poniznosti, studij bez Božje milosti, prodornost uma bez božanski nadahnute mudrosti”.
Treba iskustvo kakvo su imali apostoli na Duhove, koje je imao Pavao u susretu s Isusom. Svakomu treba na stanovit način osobni Damask. On se ne događa u kolektivu, nego u osobnom tražnju. Ako čovjek istinski traži, Gospodin će ispuniti žudnju. Treba samo žarko željeti. Treba ono što je zapisao još 1948. umni von Balthasar, ne teologija s klupa nego teologija na koljenima. Bez poklonstvena stava, koljena i molitve nema iskustva, bez toga riječi će odzvanjati, ponekad se i odbijati od ušiju slušatelja. Svećenik i fratar mora biti duhonosac, pneumatofor. Biti duhovni otac. Pa i zovu nas “duhovni oče!” Dakle, duhovno, u Duhu ljude rađati za Gospodina, za nebo. Biti alternativa. U doslovnom smislu riječi, jer alternativa dolazi od “alter” – “natus”, drugoga roda, drukčijeg podrijetla i izvora.
U današnjem vremenu pandemije pornografije, panseksualizma, erotike i hedonizma mladi (pa i fratri) teško mogu ostati uspravni i oprijeti se tomu zlu koje je posvemašnje i posvudašnje preko medija, društvenih mreža i interneta, ako nemaju osobnoga iskustva Isusa Krista u snazi Duha Svetoga.
Obnašali ste dužnost župnika u Međugorju od 1982. do 1988. godine. Održali ste u Međugorju brojne propovijedi te satima i satima, iz dana u dan ispovijedate. O događanjima u Međugorju mnogo pišete. Kako danas vidite Međugorje?
Međugorje sam od samoga početka prihvatio kao dar i poruku Neba. Da sam ostao na racionalnoj razini teoloških i egzegetskih spoznaja, da nisam imao osobno duhovnih iskustava, možda ne bih prihvatio Međugorje. Ali kako sam se uvjerio da Bog i danas djeluje u čovjekovu životu i svijetu, da zahvaća u osobe i svjetske tijekove, prihvatio sam od samih početaka činjenicu ukazanja kao proročki zov i poruku svijetu koji bježi od Boga, udaljuje se poput zvijezde lutalice od svoga Svjetla.
Toliki su osporavali Međugorje, nijekali, potirali, medijski napadali, šikanirali, htjeli ga uništiti, silom ili perom, ali nisu uspjeli. Ono se održalo i danas se većma širi. Zašto? Zato što nije ljudsko djelo. Ono treba današnjoj Europi, na razdjelnici Istoka i Zapada, znak je ono da Europa treba Duhom prodisati na oba plućna krila. Međugorje su duhovna pluća Europe. Ovdje je duhovska napojna postaja za sve koji navrate. Postoji u čovjekovu srcu prostor za Boga koji samo Bog može ispuniti. I nesvjesno to ljudi traže i nalaze ovdje. Čovjek je poput ptice selice koja traži toplije krajeve gdje može prezimiti i udomiti se u toplu. E pa tomu je nalik Međugorje. Duhovni dom, zavičaj, duhovno udomljenje, topli kutak za dušu. Kupka duše, duhovno i duševno lječilište, posebice preko sakramenta pomirenja i ispovijedi.
Kako sam svjedok događanja u Međugorju i uz Međugorje od samih početaka, poglavito kao župnik, koji je proživio ovdje možda ponajteže dane prije pada komunizma, osjećao sam svojom dužnošću promišljati događaje u svjetlu katoličke objave i istine te sličnih fenomena i događaja u povijesti Crkve. Tu se vidi podudarnost s onim što se zbivalo u Crkvi od ukazanja u Guadalupeu, Meksiko prije gotovo pola tisućljeća pa u potonjim stoljećima do naših dana. Marija je redovito u službi evangelizacije, nove evangelizacije, njezin je zov proročki, poziv na obraćenje i zaokret u životu. Njezina su ukazanja lijek, medicina za bolesni i posrnuli svijet. Ne dolazi Marija zadovoljiti našu radoznalost, da odškrine prozorčić u onaj svijet, nego da se ovdje suočimo sa Zlom u sebi i oko sebe te okrenemo prema Isusu Kristu, snagom koju nam nudi Crkva u sakramentima. Sve je milost i dar. Pa tako i Međugorje. Nismo ga zavrijedili, ali smo prihvatili, srcem i bićem.
Poznati ste po svojoj pisanoj riječi. Pišete za mnoge listove. Objavili ste brojne knjige. Koliko je važno pisati?
Od malih sam nogu volio knjigu i čitanje. Imali smo doma Novi zavjet (prijevod Franjo Zagoda), Povijest jedne duše, Život Isusov (tri sveska od Rudolfa Vimera), redovito se uzimao godišnjak Dobri pastir, djed je mjesečno primao pedesetih godina jedini katolički mjesečnik Blagovest, tiskan na ekavici latinicom u Beogradu, tako da sam bio i s te strane zaljubljenik u pisanu riječ. Kada sam došao u sjemenište, čitao sam stalno i njegovao hrvatski izričaj, bio i ostao jezični čistunac, do dana današnjega. Čovjek stvara vlastiti stil. Dok sam bio župnik u Međugorju, vanjske okolnosti nisu dopuštale pisanje, a isto tako i ratno vrijeme te službe koje sam obnašao u Provinciji nisu omogućavale više pisane riječi. Kada su prestale službe, počeo sam redovito pisati. Odjek na pisanu riječ, na eseje i teološke članke koje sam objavljivao u katoličkim glasilima, a u novije vrijeme i na portalima te knjige koje sam objavio, bijaše uglavnom pozitivan i to mi je davalo poticaj baviti se aktualnom tematikom u Crkvi i društvu. Iz toga je nastalo dvadesetak objavljenih jedinica. Na objavu eseja i članaka u knjiškom obliku poticao me poglavito pok. fra Kvirin Vasilj, uman čovjek, filozof par excellence, koji je veoma cijenio moje pisanje.
Mislim da je za mlade fratre, vole li knjigu, značajno pisati, objavljivati. Riječi lete – napisano ostaje (Verba volant – scripta manent). Osobno mi je žao što se mladi fratri u svojim diplomskim, pa ako hoćemo i doktorskim radnjama, ne bave više Međugorjem. U svijetu ima mnogo diplomskih i doktorskih radnja vezanih uz Međugorje. Ima mnogo osporavatelja, ali i pobornika. Međugorje pripada cijelome svijetu, ali je poniknulo ovdje među nama i mladi bi se fratri trebali više posvećivati međugorskim korijenima, ali i plodovima koje je donijelo i stalno donosi u svijetu, na raznim područjima crkvenoga i društvenog života. To bi trebala biti zahvalna tema, teološka, sociološka, a i turistička.
Od djetinjstva pratite društvena zbivanja u BiH, Hrvatskoj i šire. Mnogi naši mladi ljudi i mlade obitelji odlaze. Migracijski val zahvatio je i druge narode. Kako vidite budućnost BiH i u njoj budućnost hrvatskog naroda?
Stari su govorili “Ubi bene, ibi patria”. Domovina je ondje gdje je dobro. Ne bih se složio s tom tvrdnjom. Možda to vrijedi za one koji se smatraju apatridima, bez domovine, bez zavičaja. Divimo se našim iseljenicima na Novom Zelandu ili Australiji, Južnoj Americi ili Kanadi. Svi nose domovinu u srcu. I svi čeznu za povratkom, makar na godišnji odmor ili pak ostaviti kosti gdje su poniknuli. Dugo sam ovdje u ispovjedaonici. Mnogi vele, kada idu u inozemstvo, to im je kao da idu u vojsku (nekoć bijaše odlazak u JNA kao odlazak u zatvor), a kada se vraćaju doma, oči su uvijek pune suza.
U povijesti duha imamo dvije paradigme. Abrahama koga Gospodin poziva iz obitelji, zavičaja, plemena, naroda, iz zemlje i šalje u daleki kraj. Iz plodne Mezopotamije, kolijevke kulture u pusti palestinski kraj. I nikada se Abraham nije vratio. Odlazak bez povratka.
Imamo drugi primjer Odiseja koji je sklopio savez s božicom mudrosti Atenom. Ona mu je zvijezda vodilja, duhovni mentor. Otišao mlad u rat protiv Troje, ostavio doma suprugu sa sinom jedincem (Telemah, prevedeno – Borac na daljinu). Odisej, po naravi lukav i prepreden (Prosjaci i sinovi!), na njegov je savjet osvojena Troja nakon duge opsade, ali za kaznu mora lutati morima sa svojom posadom. Desetogodišnje lutanje praćeno je raznim iskušenjima kojima nije nasjeo. Tu su scile i haribde, sirene sa zamamnom glazbom, Kirka vještica, potom onodobni drogeraši (žvaču lotosovo lišće!), zatim nimfa Kalipso, koja mu obećaje brda i doline, sve ugode ovoga svijeta i dug život, samo da ostane s njom. Nije nasjeo hedonizmu, što čine mnogi mladi, nije se prepustio požudi ni strastima, nego mu je cilj – povratak doma, na Itaku. Vraća se kao prosjak, bez igdje išta, prosci mu opustošili imanje, salijeću suprugu, sin odrastao, čeka oca s ratnoga pohoda. Nitko ga ne prepoznaje osim vjernoga psa! Kuje plan kako se riješiti prosaca koji pijanče i banče u njegovoj kući. Uspijeva mu riješiti se prosaca, ponovno kraljuje svojom malom Itakom. To je ono što se naziva “nostalgija” – bol za povratkom, domotužje. Mislim, dobra pouka za mlade koji idu trbuhom za kruhom. Biti kao Abraham koji je vječni hodočasnik na zemlji jer “naša je domovina na nebesima”, ali i kao Odisej koji ne može bez doma, zavičaja, svoga otoka. To je, čini se, sudbina namijenjena Židovima i Hrvatima. Paradigma odlaska i povratka. “Danas u tuđini, sutra u sretnijoj domovini”. Mogla bi to biti poruka i svim Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Tu je dom i domovina! Tu si poniknuo.
Bitno je Boga ne zaboraviti ma kamo otišao. Dobro promisliti, dati prostora Božjoj volji, a ne mašti i pomodarstvu. Nije zlo otići, bolje je ostati, imati više živaca nego nervoze. I uvijek se vratiti, biti na putu prema kući kao Odisej, a dom je tamo gdje si rođen.
Kuća je vršiti volju Božju. Učenici pitaju Isusa: “Gdje stanuješ?” Sačuvati sebe i svoje za Boga ma gdje to bilo. I valja se uvijek vraćati Ocu i doma, pa koliko daleko bili. Povratak je duhovna kategorija, obraćenje, zahvalnost i predanje Providnosti, vjera u Gospodina koji nas čeka, kao otac izgubljenoga sina.
