Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova u Vladi Zorana Milanovića i saborska zastupnica GLAS-a najpoznatija po tvrdnji da je “Hrvatska bila agresor u BiH”; komentirala je prvi krug predsjedničkih izbora, pojavu Miroslava Škore na političkoj sceni te pozvala birače da glasuju za Milanovića jer kako tvrdi: “Glasom za Milanovića, glasamo za Hrvatsku šire lepeze političkih stavova i mišljenja. Ne za završetak, već za novi početak”.
Njenu objavu prenosimo u cijelosti:
“Ishod prvog kruga predsjedničkih izbora 2019. bio je neizvjestan na više razina. Kampanja je krenula polako i nevoljko. Milanovića nije bilo dovoljno u medijima; Grabar Kitarović je stalno odlagala objavu i početak svoje kampanje, a kad je konačno krenula pokazalo se da su za to odlaganje postojali vrlo dobri razlozi; Škoro se pojavio glasno i agresivno, od početka djelujući umjetno – više kao neki laboratorijski projekt nego stvarni kandidat. Nagađalo se da bi u drugi krug čak mogli ući Grabar Kitarović i Škoro, ili da Grabar Kitarović uopće neće ući u drugi krug. Ta neizvjesnost, a i zasićenost depresivnom situacijom u hrvatskoj politici, motivirali su građane da u većem broju nego ranije izađu na predsjedničke izbore i time u prvom krugu donesu relativnu pobjedu Zoranu Milanoviću.
Ja sam u prvom krugu glasala za Milanovića. Nisam glasala ni “taktički” ni preko volje, već pri punoj svijesti da je najbolja politika – umjetnost na granici mogućega. Dakle, ona politika koja sa sobom nosi nešto novo, neki napredak, a istovremeno ima realne šanse pobijediti na izborima. To ne mora biti svačija logika i apsolutno prihvaćam da se može misliti i drugačije. Hrvatski građani koji po svojim stavovima i svjetonazoru pripadaju centru i lijevom centru, imali su među kandidatima u prvom krugu još najmanje tri dodatne mogućnosti: Daliju Orešković, Katarinu Peović i Daria Juričana. Pritom je Juričan od početka davao do znanja da je njegova kandidatura drugačija, Monty-Pythonovska kritika hrvatske politike i korupcije. Desetak posto birača odlučilo se za jednu od tih opcija, bez obzira što je bilo očito da nitko od njih neće ući u drugi krug. No ni ja, glasajući za Milanovića, nisam bila sigurna kako će taj prvi krug na kraju ispasti.
S Milanovićem sam imala prilike blisko surađivati više od četiri godine. Trebalo mi je nešto vremena da pronađem pravi način za uspješnu suradnju. Naučila sam cijeniti njegovu inteligenciju, obrazovanost i sposobnost donošenja odluka. Nikad se nisam navikla na njegovu brzopletost i mladenačku bahatost, proizašlu iz nesigurnosti koju je donio nagli uspjeh. U međuvremenu, više nije toliko mlad, a u svojoj političkoj karijeri doživio je dovoljno neuspjeha i udaraca koji ga nisu dotukli, već učinili boljim liderom pa i simpatičnijim čovjekom. Čini se da je Milanović jedan od onih ljudi čijem sazrijevanju koriste nepovoljne okolnosti i koji je sposoban učiti iz pogrešaka. U kojoj mjeri je to stvarno tako pokazati će se tek kada i ako ga hrvatski građani izaberu za predsjednika. No ono što je neupitno je da je u ovom trenutku njegov izbor neophodan za početak ozdravljenja hrvatske politike i hrvatskog društva. Ta njegova funkcija proizlazi ponajviše iz činjenice da njegov izbor razbija puzajuće jednostranačje koje se proširilo Hrvatskom. Od našeg oduševljenja višestranačjem, koje je naznačeno 1990., a stvarno započelo u praksi 2000., danas imamao HDZ predsjednicu, HDZ Sabor, HDZ Vladu, HDZ većinu župana, HDZ kontrolu nad raspodjelom društvenog bogatstva … Za zdravlje hrvatskog društva neophodno je poslati poruku da postoji i nešto drugo osim HDZa, da svaka politička pobjeda nije samo i jedino rezultat zahuktale, bogate političke mašine, da postoji alternativa, da ljudi u Hrvatskoj još mogu nešto sami izabrati.
Mnogo se nagađa kome će se prikloniti građani koji su u prvom krugu glasali za Škoru. Danas je već uglavnom svima jasno da je projekt “Škoro” bio u prvom redu uperen protiv Andreja Plenkovića. Plenković je doveden na čelo HDZa od onih u toj stranci koji su razumjeli da HDZ ne može pobijediti oslanjajući se iskuljučivo na desnicu i da mu je za pobjedu potreban dobar dio birača centra. No desnica vrši kontinuirani pritisak na Plenkovića i time poništava njegovu sposobnost da privuče politički centar. Teško je reći u kojoj mjeri je Škoro projekt desnice, a u kojoj tajkunski projekt, no svakako je uspio dovoljno prestrašiti Plenkovića da se on javno obratio desnici za pomoć, dodatno poništavajući svoje centrističke potencijale. Ali Škorini birači, a naročito Škorini projektanti nisu prvenstveno glasali protiv Milanovića. Oni su prvenstveno glasali protiv Plenkovića. Njih ne muči druga strana, već “prokletstvo malih razlika”, nered u vlastitim redovima. Zato u drugom krugu neće glasati za Milanovića, ali neće glasati ni za Grabar Kitarović. Ostati će kod kuće, jer ih to približava cilju prema kojem su krenuli u prvom krugu.
Mogućnost Milanovićeve pobjede leži u rukama onih 50% birača koji nisu izašli na izbore u prvom krugu. Samo jedan dio njih može s lakoćom prenijeti Milanovića preko magičnih 50% koliko mu je potrebno za pobjedu. Ali sada to i više nije prvenstveno pitanje Milanovića. On je samo instrument kojim Hrvatskoj možemo dati šansu za raznolikost, za politički pluralizam, za širenje prostora slobode i odgovornosti samom činjenicom da postoji više od jedne političke opcije. Glasom za Milanovića, glasamo za Hrvatsku šire lepeze političkih stavova i mišljenja. Ne za završetak, već za novi početak”, ocijenila je Pusić.
Narod.hr
