Hrvatska rukometna reprezentacija odrađuje drugu fazu priprema za Europsko prvenstvo, a tek joj se treba priključiti MVP završnog turnira Lige prvaka, Igor Karačić. Karačić je imao problema s ozljedom, a reprezentaciji će se priključiti u trećoj i završnoj fazi priprema…
Godina na izmaku za jednog od vodećih europskog rukometaša Igora Karačića imat će posebno mjesto u njegovoj karijeri. Po drugi put se s makedonskim Vardarom popeo na krov Europe i odnio titulu najkorisnijega igrača Final Foura. Izvrsne igre nastavio je i u poljskom Kielceu, kako u Ligi prvaka tako i domaćem prvenstvu. Sve je to okrunjeno i titulom najboljega rukometaša Hrvatske u 2019. godini. Ovih dana je Igor u rodnom Mostaru, pod stručnim vodstvom vodećeg kondicijskog trenera u regiji Borisa Kajana, u Sportsko rehabilitacijskom centru Korak, brusio formu pred nadolazeće Europsko prvenstvo.
“Prelijepa nagrada za dobru, ali ne savršenu godinu iza mene. Moj primarni cilj bio je popeti se s reprezentacijom na jedno od postolja na Svjetskom prvenstvu i osvajanje medalje. Iako se moja želja nije ostvarila, u nastavku sezone se poklopilo u klupskoj karijeri gdje sam se Vardarom osvojio Ligu prvaka. Uz to, stiglo je priznanje za MVP-a Final Foura i to je nagrada od dragog Boga koja je ispunjenje onoga što sanjaš kao dijete i čemu se nadaš u svojoj karijeri. Hvala svima koji su za mene glasovali i koji su mi omogućili da dobijem titulu najboljeg rukometaša Hrvatske”, kaže Karačić za Sportnet.
Početkom godine Hrvatska ide po novu medalju s Europskog prvenstva. Momčad je u odnosu na SP izmijenjena za čak 14 igrača, među kojima je najzvučniji izostanak Manuela Štrleka.
“Štrlek je moj veliki prijatelj i odličan igrač. Ovo je bila teška odluka za njega i sigurno je da će nam puno nedostajati jer je već deset godina jedno od najjačih svjetskih krila. No, unatoč velikim izmjenama, mi imamo momčad koja može napraviti veliki rezultat.”
Nakon otkazivanja dvojice krilnih igrača, vanjska linija Karačić-Cindrić-Duvnjak, uz Šegu na vratima, bi trebala odigrati ključnu ulogu.
“Mi imamo deset igrača koji mogu donijeti preokret, žao mi je što nema nekih igrača, ali opet to su njihove odluke. Što je tu je, dolaze novi igrači, mlade nade poput Mandića i ostalih koji su donijeli novu svježinu koja je potrebna momčadi. Uz nas iskusnije, Duvnjaka, Šegu, Cindrića, Stepančića i mene, imamo savršen spoj iskustva i mladosti i nadam se da će naš izbornik to znati iskoristit na najbolji mogući način.”
Prvenstvo Hrvtska otvara utakmicama u grupnoj fazi gdje je čekaju Crna Gora, Srbija i Bjelorusija.
“Naizgled imamo laku skupinu, ali svi znamo ustvari koliko su opasne sve tri momčadi. Crna Gora se pokazala kao težak protivnik kao i Srbija s kojom će biti standardno teško igrati. No, po meni će biti najopasnija Bjelorusija koja ima jako dobre i iskusne igrače u momčadi. Dvojica od njih igraju sa mnom u Kielceu, Kuleš i Karalek tako da ih dobro poznajem i bit će jako teško. No, mi smo Hrvatska, imamo stvarno dobar tim i nikoga se ne trebamo bojati. U svaku utakmicu ćemo ulaziti kao pravi šampioni i puni samopouzdanja.”
Igra bez vratara na proteklom Svjetskom se nije pokazala kao najbolja opcija. Ostaje žal za onim što se dogodilo protiv Brazila kao i taj nespretni poraz od Njemačke koji je zaustavio snove prema novoj medalji. Kako postaviti igru u knock out fazi gdje nema prava na grešku?
“Izbornik je taj koji taktički priprema momčad za utakmicu, a mi to provodimo na terenu. U igri bez vratara jednostavno nismo odgovorili na najbolji mogući način i dogodio se Brazil koji nas je skupo koštao cijeloga Prvenstva. Dva dana ranije smo briljirali protiv Španjolske, ali se onda dogodio taj dan protiv Brazila. U susretu protiv Njemačke smo zakinuti nekim malim detaljima na koje nismo mogli utjecati i sve je to rezultiralo neplasmanom u borbu za medalju. Ako bude sve kako treba da s maksimalnim brojem bodova odemo u drugi krug, tamo nas čekaju Španjolska i Njemačka i jedna pobjeda će biti dovoljna za prolazak u polufinale. Mi znamo što nam je činiti i na nama je da se dobro pripremimo i spremni dočekamo Europsko prvenstvo.”
Je li vrijeme za europsko finale na koje čekamo punih deset godina i najsjajnije odličje koje bi bilo kruna jedne generacije?
“Kada bih mogao birati, sve klupske naslove i osobne trofeje bih dao za zlato s Hrvatskom. Liga prvaka je kruna moje karijere, ali kao dječak sam sanjao dok sam gledao generaciju Metličića, Džombe, Lackovića, da se s Hrvatskom popnem na najviše postolje. Bilo da je riječ o zlatu s europskog, svjetskog ili olimpijskih, to bi bilo prelijepo. Hrvati dominiraju u svim najjačim ligama i klubovima i bilo bi prelijepo započeti godinu na taj način. To bi bila kruna karijere svih nas.”
Klupska sezona potvrdila je Karačića kao jednog od najboljih europskih rukometaša, ostao je zlatnim slovima upisan u povijest makedonskog Vardara. Polufinalna utakmica i preokret protiv Barcelone se ne viđa svaki dan.
“Kad su mi starije kolege pričale kako je sve u iskustvu, to mi je prije deset godina bilo uistinu nestvarno, jer nisam to gledao na takav način. Nakon godina igranja takvih utakmica i tri uzastopna igranja na prestižnom festivalu rukometa, uvjerio sam se da je iskustvo ključno u tim trenucima. Nakon prve godine kada smo napravili iznenađenje i druge gdje smo bili favoriti, treću godinu znaš da na Final Fouru nema favorita. Jednostavno svaki tim ima jednake šanse i to se pokazalo istinito. Mi nikad nismo prestajali vjerovati u našu pobjedu, iako smo u toj sezoni imali dosta problema i financijskih i onih s ozljedama. Znali smo koji nam je cilj i ono što je najvažnije, otišli smo bez ikakvoga pritiska da pokažemo ono što smo trenirali, sve ono što smo radili cijelu sezonu. Barcelona je isto imala u glavi poraz od prije dvije godine u polufinalu. Mi smo u drugome poluvremenu napravili rezultatski preokret i počeli igrati svoj najbolji rukomet i to je rezultiralo fenomenalnom pobjedom. Presudila je naša vjera, međusobna podrška i dobra atmosfera. Nakon fantastične i nezaboravne pobjede, u finalu protiv Veszprema bili smo prava momčad i pokazali smo cijelome svijetu da je Vardar broj jedan u svijetu rukometa.”
Je li bilo teško otići iz Vardara nakon toliko ispisanih povijesnih stranica klupske povijesti?
“Nakon osvojene titule i nezaboravnoga dočeka, moram priznat da mi nije bilo toliko teško. To sam proživio tri-četiri mjeseca prije jer sam tada odlučio potpisati za Kielce. Uz brojne ponude, odabrao sam Poljsku i klub zbog rostera igrača, trenera i ponuđenih uvjeta. Iz igračkih razloga sam otišao i mislim da sam pogodio. Za Vardar me vežu jako lijepe uspomene, predivne godine, to je moj drugi grad u kojemu sam upoznao svoju djevojku, tamo imam dosta prijatelja i uvijek se rado vraćam u Skoplje. No jednostavno iz sportskih razloga sam se morao okrenuti na drugu stranu, da pronađem nove izazove i da postignem isti rezultat s njima.”
U Ligi prvaka Kielce je na stabilnom trećem mjestu koje vodi u osminu finala. Koja su tvoja očekivanja?
“Ide nam super u ovoj sezoni iako smo imali dva crna tjedna kada su nam se ozlijedili igrači i gdje nismo uspjeli uzeti bodove koje smo unaprijed ucrtali u naše planove. Sad nam slijede četiri kola koja će biti ključna za rasplet skupine. Sve se može dogoditi pa i to da na kraju zauzmemo prvo mjesto koje vodi direktno u četvrtfinale.”
Dolaziš iz sportske obitelji, brat Ivan je vrhunski rukometaš, a drugi brat Goran poznati nogometni vratar. Koliko je ta činjenica pomogla u tvojoj karijeri?
“Znači jako puno. Moji prvi sportski koraci su bili vezani za karate, a potom i za nogomet i upravo je stariji brat Ivan odigrao presudnu ulogu da se upišem u rukomet. Brat mi je bio zvijezda vodilja i puno mi je pomogao u životu. Obojica braće su mi velika potpora i nas dvojica pomažemo mlađem Goranu koji gradi svoju karijeru. Nekad je za uspjeh potrebno puno, puno sreće i to znam po Ivanu jer je prije nekih osam godina imao sjajne rezultate, ali mu se nisu stvari poklopile na najbolji način. Unatoč svemu, izgradio je sjajnu igračku karijeru, a poslije ga vidim kao vrhunskog i uspješnog trenera. Meni obitelj jako puno znači, otac Ante i majka Ankica uz braću su mi velika potpora bez koje ne bih mogao.”
