Časne sestre su zbog astronomskih izdataka za dvorac u Lužnici kojemu žive ugradile solarne kolektore i proizvode struju. Časne imaju i svoj plastenik, a prave i svoju tjesteninu te poznati lužnički čaj.
Godinama ulažu u dvorac te ga žele pretvoriti u samoodrživo ekološko imanje. Dvorac su isprva časne sestre mislile koristiti kao svojevrsni umirovljenički dom za starije i nemoćne sestre, zatim su ondje skrbile o siromašnoj djeci, pa su imale školu, dječji vrtić, satove glazbe i niz drugih sadržaja.
Zahvaljujući njihovom angažmanu i naprednim idejama danas je on među najvećim duhovnim centrima u tom dijelu Hrvatske te je otvorenog tipa.
– Mi smo napredne jer nas je na to prisilila nevolja i potreba. Uz dvorac koji ima više tisuća četvornih metara, nalazi se i edukacijski centar Marijin dvor. Izdaci za struju i grijanje bili su nam astronomski, pa smo u razgovoru sa stručnjacima tražile način kako ih smanjiti. Tako smo doznale za dizalice topline, proučile njihov rad te odlučile ugraditi ih u naš objekt, pojašnjava nam časna majka Miroslava Bradica (71), vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog koja je dugo godina provela radeći kao odgajateljica redovničkog podmlatka. Kazala je kako dizalice topline rade na principu vode.
– Od vode koja je iz bunara cijevima dovedena do dizalica one oduzimaju nekoliko stupnjeva, kompresorima podižu temperaturu na 45 do 50 stupnjeva Celzijevih i time zagrijavaju vodu u spremnicima koja onda odlazi u radijatore i tako zagrijavaju prostor, nastavila je ona dodajući kako su im u zimskim mjesecima troškovi za plin bili viši i od 40.000 kuna na mjesec, a sada su svedeni približno na 1.000,00 kuna koje potroše za domaćinstvo. Kako bi riješile visoke troškove struje, postavile su solarne kolektore za zagrijavanje vode, a potom i fotonaponske ćelije za proizvodnju struje.
– Budući da smo i dvorac i Obrazovni centar opremile ekološki s ciljem zaštite okoliša od štetnih plinova kao što su CO2 i staklenički plinovi, javile smo se na natječaj koji je raspisala država kako bismo postale povlašteni proizvođači struje. Budući da smo koristile razne oblike obnovljivih izvora energije i maksimalno štitile okoliš od zagađivanja stekle smo status povlaštenog proizvođača struje. To znači da država od nas otkupljuje struju po višoj cijeni dok je mi od HEP-a kupujemo po nižoj cijeni. Na taj način stvorila se razlika koju u ljetnim mjesecima kad ima više sunca itekako osjetimo na našem računu, nastavila je s. Bradica dodajući kako u tom periodu od države tijekom ljeta zarade i do 16.000 kuna na mjesec.
Trenutačno traže donatore koji bi im pomogli oko postavljanja sunčanih elektrana za proizvodnju vlastite struje kako bi dodatno smanjile troškove. Izdatak je to od oko 400.000,00 kuna, koji bi se kroz više godina sam isplatio.
U Lužnici trenutačno živi 13 sestara, a prosjek godina je iznad 50. Vlastitim rukama stvaraju prepoznatljive lužničke suvenire, poput nadaleko poznatog lužničkog čaja.
– Riječ je o mješavini ljekovitih trava. Sastoji se od 23 vrste sušenog bilja, no receptura je naša mala tajna. Čaj je izvrstan za smirenje. Pojedine biljke uzgajamo na našem imanju te ih same sušimo, dok druge naručujemo iz ostalih krajeva Hrvatske. Primjerice, među sastojcima su ružmarin i kadulja koji ipak bolju aromu imaju u mediteranskim krajevima, pa ih naručujemo od naših sestara koje imaju samostan na moru, pojašnjava nam sestra Vinka Kutleša (56) inače odgajateljica, a među ostalim, bavi se pripremom mješavine za čaj te pakiranjem vrećica.
– Čaj pijemo i mi sestre u Lužnici, no rado ga kupuju i koriste naši brojni gosti. Toliko je popularan da ga ponekad u zimskim mjesecima uopće nemamo jer sve rasprodamo, s ponosom ističe sestra Mira Šašo (57) koja je glavna kuharica u dvorcu te skrbi o prehrani svih gostiju. Većinu namirnica kupuju, ali ne i tjesteninu. Nju izrađuje sestra Renata Babić, po struci medicinska sestra koja je sad u mirovini.
– Naše tijesto izrađujemo od oštrog brašna, krupice durum pšenice i jaja. To su jedini sastojci. Nema konzervansa ni drugih dodataka, osim ako je riječ o tijestu kojem dodajemo povrće. U tom slučaju radimo tjesteninu od vrganja, peršina, pira i drugih sastojaka. Imamo aparat tako da samo ubacimo sastojke, a on ih izmiješa i protisne kroz modlice. Ovisno o našim željama, to mogu biti široki rezanci, slova, zvjezdice ili drugi oblici, pokazuje nam ona svoje proizvodno carstvo pojašnjavajući kako se tjestenina suši na svježem zraku od tri do pet dana, a potom je pakira u ambalažu za prodaju. U istoj prostoriji nalazi se i peć za pečenje kruha zahvaljujući kojoj su časne sestre pokrenule vlastitu pekaru, no taj san je brzo splasnuo.
– Nepažnjom pekara, kojem smo na jedno vrijeme iznajmile pekaru, peć je doslovno eksplodirala prije tri godine. Kroz sve ovo vrijeme skupljamo novac za njezin popravak. Kad prikupimo novac popraviti ćemo peć, a tad ćemo moći ponovo peći kruh, slastice i peciva za naše goste i eventualno po narudžbi. Sigurno nećemo raditi na veliko, jer za to nemamo kapacitete, a recepti su i ovdje naša mala tajna, smije se časna majka.
Povrće za kuhinju, kao i ono koje postaje ukusnim sastojkom lužničke tjestenine, pristiže iz samostanskog plastenika.
– Imamo puno zemlje oko dvorca i odlučile smo je kvalitetno iskoristiti. Dio smo odvojile za sijanje pira i kukuruza, dio smo namijenile za voćnjak, a na više od 1600 četvornih metara imamo plastenike, pojašnjava nam časna majka.
– Sadimo raznovrsno povrće. Imamo salate, matovilca, rikole, luka, češnjaka, a biti će i krastavaca, rajčice, paprike ma sve što može rasti u plasteniku. Sva proizvodnja je ekološka i ne koristimo nikakve kemikalije, tako da mi je najveći problem ratovanje s puževima, pojašnjava Milan Plavša (57), inače domar Marijinog dvora koji brine o održavanju objekata.
– Ja sam vam 30 godina radio u Zagrebu kao postolar. Imao sam svoju radnju, no onda je propala. Tražio sam posao i našao ga ovdje kod sestara kao domar. A budući da sebi doma rekreativno sadim povrće u plasteniku, i bavim se već više godina njegovom proizvodnjom, onda znam kako ga uzgajati pa mi nije bio problem prihvatiti se toga i ovdje – kazao je on.
Otkriva kako se, osim povrćem, na imanju bavi i grlicama. Kako su se sestre u Lužnici brinule za 11 grlica, za njih je sagradio poseban grličnjak kako bi uživale na otvorenom.
Sestre su željele da se na taj način omogući djeci i ostalim posjetiteljima da upoznaju i ovu vrstu ptica.
Časna Mira nadovezuje se kako to nije jedina perad o kojoj brinu na imanju. U velikom parku dvorca nalazi se i jezero koje je dom za brojne vrste pataka, čaplji i labudova.
– Hranimo ih i rado nam dolaze, a labudovi su se toliko pripitomili da se uopće ne boje. Mene prepoznaju po bijeloj odjeći, pa se često dogegaju do naših vrata u potrazi za hranom, pojasnila je ona.
Prije četiri godine organizirale su poribljavanje jezera te su u njega ubacili 60 kilograma amura, 20 kila šarana i 20 kilograma tolstolobika.
– Mi još nismo izlovljavale ribe, ali imamo jedanput na godinu tzv. Dan ribarenja kad naši posjetitelji mogu pecati i ovdje pripremiti na roštilju ribu koju su ulovili, ili je mogu ponijeti kući. Vjerujem kako su u četiri godine te ribe koje smo ubacile prilično porasle, a do sad nisam vidjela da je na Danima ribarenja netko ulovio kapitalca. Zato mislim da ćemo morati organizirati izlov kako nam brojne ribe ne bi narušile ravnotežu biljnog i životinjskog svijeta u jezeru – kazala je časna Majka.
U dvorcu i njegovom okolišu sve je u skladu i s mjerom, pa tako i perivoj kojem je Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja omogućilo status spomenika parkovne arhitekture.
– Perivoj ima dva i pol kilometra šetnice, nekoliko sjenica za odmor šetača ili razna događanja u prirodi, obogaćen je brojnim biljnim vrstama i stablima među kojima se ističe platana stara 400 godina ili egzotični tulipanovac. O ljepoti perivoja najviše je brinula naša sestra Renata Babić koja ga je godinama s velikom ljubavlju uređivala – kazala je poglavarica.
Vrijedne sestre u okviru svojih proizvoda nude i lužničku travaricu, liker od ruža i orahovac, kao i razne ljekovite kreme i meleme, koje same proizvode od ljekovitog bilja.
Ipak snaga ovog centra je u duhovnoj energiji kao osnovnom pokretaču koji motivira sestre na rad i djelovanje, a posjetitelje na ponovne dolaske.
– Lužnica je veliki projekt koji ima bezbroj mogućnosti, potrebna je samo vizija. Lužnica može jako puno dati u kulturi, obrazovanju, odgoju, ljubavi prema domovini, vjeri i baštini. Kroz godinu ovim dvorcem i perivojem prođe više od 2.000 posjetitelja, a programi koje nudimo dobar su temelj za dodatno proširenje djelatnosti. Razmišljamo i o turističkom potencijalu ovog objekta koji može postati ishodište za studijske grupe koje zanima povijest ovog kraja ili crkvena baština. Lužnica je mjesto tišine, smirenja i radosti, a upravo je to ono što želimo darivati ljudima ovoga vremena – nastavila je časna majka Miroslava.
Ona je na po službi na čelu Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog od 2011. godine kada su je sestre izabrale. Premda će se staviti na raspolaganje poglavarima, ipak se nada da će po završetku službe doći baš u Lužnicu jer bi voljela još puno toga učiniti. Ali sve prepušta Bogu.
U cijeloj Družbi nekada je bilo oko 2000 sestara milosrdnica. Nakon teških ratnih godina broj se je znatno smanjio a tome pridonosi i veliki broj članica u visokoj starosnoj dobi. Ove godine Družba sestara milosrdnica slavi veliki Jubilej – 175 godina od dolaska prvih šest sestara milosrdnica koje su na poziv kardinala Jurja Haulika iz Austrije 5. rujna 1845. godine doputovale u Zagreb na dvojim kolima.
Danas u Družbi ima oko 650 sestara. U novije vrijeme sve je manji broj novih zvanja stoga je prosjek godina članica Družbe prilično visok.
– Nije lako današnjim mladima priviknuti se na redovnički red i disciplinu jer u društvu pa i u mnogim obiteljima toga danas gotovo i nema. Međutim, one djevojke koje zavole svoj poziv radosno ga obavljaju i čine puno dobra u ovom svijetu. Nekada smo imale vrlo širok raspon djelatnosti od odgoja i obrazovanja, preko socijalno- karitativne djelatnosti do medicinske skrbi. Danas se i taj opseg poslova znatno smanjio. Ipak sestre još uvijek aktivno djeluju u mnogim školama, bolnicama, staračkim domovima, dječjim vrtićima i kućama za siromahe u domovini i u stranim zemljama – kazala je s. Miroslava i dodala da sestre milosrdnice od 2011. g. djeluju i kao misionarke na dalekim Salomonskim Otocima.
– Za mene je Lužnica posebna jer sam ovdje uložila puno truda u razne projekte i zadovoljstvo je gledati ih kako se ostvaruju. S druge strane, svjedočila sam brojnim situacijama u kojima su ljudi kroz razne duhovne programe i prijateljska druženja pronalazili sebe, životnu radost i smisao i snagu za novu životnu borbu. To me je neizmjerno veselilo jer upravo je to bio smisao prenamjene starog dvorca u novi Duhovni centar kojemu je geslo: ‘Susret Boga i čovjeka’ što se ovdje svakodnevno događa – zaključila je s. Miroslava.
