U Međugorju su tisuće hodočasnika, i svaki dan dolaze novi iz svih krajeva svijeta. Upravo oni daju pozitivnu sliku toga malog, ali posebnog mjesta. Prije nešto manje od godinu dana u Međugorje je stigao mons. Henrik Hoser, kojega je papa Franjo imenovao apostolskim vizitatorom za Međugorje.
Razgovarali smo s njime gotovo sat vremena u župnome uredu u Međugorju. Srdačno nas primivši, otvorili smo mnoge teme koje se tiču budućnosti Međugorja.
Papa Franjo nedavno je odobrio organizirana hodočašća u Međugorje. Kako gledate na tu odluku i što ona znači?
Papa Franjo poslao je dopis koji je ovdje u Međugorju bio prvi put pročitan i koji tvrdi i potvrđuje da su dopuštena organizirana hodočašća, hodočašća koja organizira Crkva, koja organiziraju pastoralne strukture Crkve, biskupije i župe raznih zemalja. To je veoma važno da se smire duhovi i savjesti ljudi koji su se pitali je li nešto dopušteno ili nije. Papa je u konačnici odlučio, potvrdio i uklonio sumnje koje su postojale. To je prvo značenje, no postoji još jedan vid toga dopisa, koji još jednom naglašava razliku između dvaju vidova Međugorja: pastoralnoga, koji se odnosi na tolike hodočasnike koji ovamo dolaze, i doktrinarnoga, koji je strogo pridržan Svetoj Stolici koja proučava sadržaj i razvitak takozvanih ukazanja koja se ovdje i snimaju i odavde šire. Moramo uzimati u obzir oba vida. Treći vid toga dopisa odnosi se na dopuštenost i mogućnost da ovamo dođu biskupi, kardinali… i ovdje slave liturgiju na svečan način.
Papa se u nekoliko navrata pozitivno izražavao o Međugorju, među ostalim da je Međugorje mjesto milosti te da se tu ljudi obraćaju, što se ne može poreći. Je li vama u susretu nešto posebno rekao?
Treba pogledati koja je pastoralna perspektiva Svetoga Oca, koji je već u početku pontifikata naglasio da treba slijediti ovce, mirisati na ovce, i njegova odluka da u Međugorje pošalje posebnoga i stalnog apostolskog vizitatora izraz je i ostvarenje te misionarske perspektive, toga misionarskog buđenja Crkve, što je papa naglašavao od samoga početka svojega pontifikata. Papa se brine o kakvoći pastoralnoga rada u Međugorju i o kakvoći prihvata hodočasnika. Nisam se sastao s papom u svezi s Međugorjem, nego sam u kontaktu s njegovim najbližim suradnicima. Oni mi prenose eventualne želje Svetoga Oca.
Što je, po vašem mišljenju, najveća snaga međugorskoga fenomena? Jednom ste rekli ispovijed. Zašto?
Ne možemo reći sa sigurnošću koja je najveća snaga ovoga fenomena. Možemo reći da je to Božja milost. Postoji privlačnost, ljude privlači sve što ovdje otkrivaju. A što otkrivaju? Ozračje molitve, tišine, koncentriraju se na ono bitno, otkrivaju svoj odnos s Bogom, sakramentalni život. Ovdje primaju izobrazbu u obliku kateheza, duhovnih vježbi, susreta, seminara. Svi ti elementi zajedno čine da ljudi vole Međugorje. Ohrabruju ih i drugi hodočasnici, koji su se vratili kući i s entuzijazmom govore o onome što su ovdje doživjeli. Zatim postoji i fenomen ispovijedi. Treba znati da se u mnogim zemljama, napose u zemljama tisućljetnoga kršćanstva, smanjilo ili čak nestalo pristupanje ispovijedi. Ljudi ovdje otkrivaju taj sakrament koji se ubraja među sakramente iscjeljenja. Ozdravljaju i osjećaju da su opet „u sedlu“, kako se kaže, i da mogu nastaviti svoj život u novoj perspektivi, perspektivi radosti i sigurnosti, ufanja i nade.
Ove ste godine na korizmenoj duhovnoj obnovi za župljane u Međugorju istaknuli kako se Francusku naziva prvom kćeri Crkve, ali da su Hrvatska i Hercegovina isto tako prve kćeri Crkve. Možete li to objasniti?
Naziv „najstarija kći Crkve“ odnosi se na Francusku. Ne znam tko je to prvi rekao, ali sveti papa Ivan Pavao II. koristio je taj izraz pri svojemu prvom posjetu Francuskoj. Znamo da je kršćanstvo počelo u Svetoj Zemlji, a onda se proširilo na područje Male Azije, Grčke i Sjeverne Afrike počevši od Aleksandrije, i onda na Zapad, i konačno je došlo u Rim. Grčka igra golemu ulogu u to vrijeme. U Crkvi se nije koristio latinski, nego grčki jezik. Treba isto tako znati da su Grci pomorci i da su putovali cijelim Mediteranom i gradili kolonije. Marseille i Lyon izvorno su grčke kolonije. Poznati biskup sveti Irinej iz Lyona bio je učenik svetoga Polikarpa iz Smirne, blizu Efeza u današnjoj Turskoj, i bio je Grk. Tako je nastala prva Crkva na Zapadu. Dalmacija je bila rimska provincija, i ona je vrlo brzo bila evangelizirana. Znamo da i ovdje postoje grčke kolonije. Sveti Pavao prešao je iz Troade, stare Troje, u Makedoniju i bio je prvi apostol koji je došao u Europu. Zato i Hrvatska i Bosna i Hercegovina mogu imati povlasticu da ih se naziva najstarijim kćerima Crkve. Sveti Jeronim, koji je Bibliju prvi preveo s grčkog na latinski, rođen je u Dalmaciji.
Rekli ste svojedobno kako je hrvatski identitet, među ostalim, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život.
Treba najprije znati da je Crkva neka vrsta obitelji. Obitelj je jedina institucija koju je utemeljio sam Bog, Stvoritelj, kad je stvorio muškarca i ženu i dao im poslanje da se množe. Mi kažemo da je obitelj „Crkva u malom“. Kršćanska tradicija temelji se na obiteljskoj tradiciji. One se međusobno osnažuju. Kršćanska obitelj postaje solidna, a Crkva otkriva obiteljske vrijednosti koje ujedinjuju članove obitelji. Mislim da je veliko bogatstvo hrvatskoga, bosanskohercegovačkoga naroda, da žive obiteljski život i čak otkrivaju Boga preko obiteljskoga života.
Najavili ste i gradnju „novoga“ Međugorja? Što ona podrazumijeva?
Mislim da nisam koristio izraz „novo“ Međugorje. To je proces rasta, a ne neka radikalna novost. Treba odgovoriti na potrebe hodočasnika i misliti na kakvoću njihova prihvata. Znamo da klima u Međugorju može biti gruba, napose ljeti kada su visoke temperature, a kako ne postoje veće građevine, ljudi su izloženi tim ne baš blagim klimatskim uvjetima. Zato moramo stvoriti uvjete da se zaštiti ljude od tih ekstremnih temperatura i urediti prostor tako da se kateheze i liturgije i paraliturgije mogu normalno odvijati. To su projekti na koje mislimo i radimo već na tome s nekima koji su sposobni pomoći nam na tom području.
Jeste li u svojim izvješćima Svetoj Stolici dali neke preporuke kako bi se Međugorje moglo promijeniti, unaprijediti?
U izvještajima dajem ponajprije opis sadašnje situacije i neke sugestije o mogućem razvitku. To se odnosi i na osoblje, jer treba imati dovoljan broj župnoga i pastoralnoga osoblja, napose dovoljno ispovjednika na raznim jezicima. Tu su i medijske usluge. Imamo radio, internet, prijenose uživo… Treba paziti na kakvoću i na potrebnu opremu kako bi sve te usluge mogle funkcionirati. Moramo pratiti rast. Broj hodočasnika raste i cijela se župa brine o njihovu prihvatu, smještaju, prehrani…, od toga žive župljani. No, to moramo učiniti i na pastoralnom i duhovnom polju. Razvitak mora biti harmoničan.
Osim infrastrukture Međugorja, mnogi ne znaju da u Međugorju djeluje dvadesetak zajednica. Koliko i one u svijet šalju pozitivnu sliku Međugorja?
Mislim da imamo 22 zajednice. To je jedan od fenomena Međugorja, koje privlači razne vrste zajednica. Ne samo etablirane redovničke kongregacije nego i one koje se rađaju, koje su još na razini „udruge vjernika“, privatnoga ili javnoga prava. Postoje razni stupnjevi u crkvenom pravu. Mi ih najprije moramo upoznati i pomoći im da nađu svoj identitet, karizmu, motivaciju zbog koje su došli ovamo. To sada radimo kako bismo unijeli malo reda u taj svijet zajednica koje se ovdje nalaze i koje su karizmatsko bogatstvo Međugorja, koje privlači ljude i nudi im opći karizmatski okvir za njihov razvitak. Velika hodočasnička mjesta na svijetu imaju iste karakteristike. Oko Lurda gravitira mnoštvo zajednica i kongregacija, kao i hotela. Lurd je poslije Pariza najveći hotelski grad u Francuskoj. Takav rast vidimo i ovdje.
Kako ocjenjujete pastoralni rad i njegove plodove u Međugorju?
„Dođite i vidjet ćete!“ (Iv 1, 39) Plodovi su vidljivi, možemo ih ocijeniti kvantitativno i kvalitativno. Taj pastoralni rad ovdje traje već dugi niz godina. Ne treba zaboraviti da ovdje već postoji tradicija, nazvao bih to međugorskim „liturgijskim kôdom“ koji se kristalizirao prije mnogo godina. Tu je specifičan dnevni program koji je ponuđen hodočasnicima. To je strukturirano. Ne samo višejezični program prijepodne nego i zajednički program navečer. Uvijek naglašavam da Međugorje nudi vrijeme boravka, ali i prostor u tom poznatom trokutu između dvaju brda – Međugorje znači među brdima – i sa župnom crkvom u središtu hodočašća.
Broj od 2,5 milijuna hodočasnika koji godišnje dolaze u Međugorje stalno raste. I svi oni povjereni su upravo vama na brigu. Koliko taj broj sam za sebe govori o tome malome mjestu u BiH? Nedavno ste izjavili kako je statistika važan argument u korist Međugorja.
Treba najprije reći da su to približni brojevi. Ne znamo točno koliko hodočasnika dolazi godišnje i dnevno. Ima mnogo onih koji dolaze individualno. Procjenjujemo broj hodočasnika prema skupinama koje se najavljuju, ali postoji i indikativan broj podijeljenih hostija. U drugim svetištima svijeta broj podijeljenih hostija množi se s dva ili tri jer svi hodočasnici ne primaju pričest. Govorimo o dva i pol milijuna, možda već i tri milijuna, vidjet ćemo. Kako bilo, riječ je o velikom broju. Mogu vam reći da su na Mladifestu lani bili mladi iz 72 zemlje. Procjena crkvenoga života ima i sociološki karakter. Kad koristimo statistike, možemo se više ili manje približiti stvarnosti života Crkve.
Duhovna snaga Međugorja ogleda se u svjedočenju ljudi iz cijeloga svijeta koji u raznim potrebama dolaze ovamo moliti. Kako na to gledate?
Ljudi dolaze ovamo sa svojim životnim problemima, osobnim, obiteljskim, zajedničkim, s problemima vezanim uz posao, životni standard… To je normalno. Već u Starome zavjetu postojala su mjesta hodočašća kamo su ljudi išli moliti. Ana je išla moliti da dobije sina, i dobila je Samuela. Dakle, ljudi ovamo dolaze sa svojim potrebama, patnjama i traže rješenja. Mi to znamo i pokazujemo im perspektivu, kako da se otvore. Riječ koja se ovdje stalno ponavlja je „srce“. To je duhovnost srca, ne kao anatomskog organa, nego kao središta ljudske osobe, kao najintimnijeg središta naše osobe. U srcu donosimo odluke, u srcu je sjedište naše moralne savjesti. U srcu možemo prihvatiti ili iz njega otjerati Božju prisutnost. To je specifičnost Međugorja, to naglašavanje ljudskoga srca. U Crkvi imamo pobožnost Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu, koji su najbliže reference ljudskomu srcu.
Apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzutto čest je gost u Međugorju, a znamo i da ste dugogodišnji prijatelji. Kakva je suradnja s nuncijaturom u Sarajevu?
Mi dijelimo istu zadaću. Nuncij je suodgovoran za razvitak ovoga mjesta. On je jedan od biskupa koji najčešće dolaze u Međugorje. S njime sam započeo svoju misiju prošle godine, s njime otvorio Mladifest prošle godine, a to ćemo učiniti i ove. Nuncij po mehanizmu svoje misije u BiH obraća posebnu pozornost ovome mjestu, koje prelazi granice BiH i odnosi se na cijeli svijet. Uvijek se možemo osloniti na njegovu dobronamjernost i pomoć.
Međugorje okuplja tisuće mladih iz sedamdesetak zemalja na Mladifestu u kolovozu. Što im poručujete na susretima?
Temeljni je zadatak obnoviti odnose između mladih i Boga. U našem životu ne postoje samo horizontalni odnosi, nego taj vertikalni odnos s Bogom, a mladi ga često izgube. Izgube duhovni život, a čovjek je jedino stvorenje koje je sposobno za duhovni život. Pas ili mačka to ne mogu. Oni imaju samo životinjsku psihologiju. Mi smo sposobni živjeti duhovnost, sposobni smo za transcendenciju, možemo težiti za onim što je kraj vidljivoga. Mladi često izgube tu dimenziju. Pokazujemo im kako ići dalje. Svake godine ponudimo im jednu krilaticu, međugorsku godišnju temu. Ove godine to je „Slijedi me!“ To su riječi koje je Isus uputio jednome mladiću. To je naputak. Slijedi svojega Učitelja. Festival je, dakle, ljetna škola, ljetno sveučilište.
Kako ste vi kao Poljak privatno doživjeli Hercegovinu, pa i BiH?
Meni to nije teško. Poljaci su slavenski narod i imamo dosta sličnosti s narodima s ovih prostora. Kaže se da je Poljska jedna od država s najsnažnijom vjerom u zapadnoj Europi, a jedine s kojima se može usporediti jesu upravo Hrvatska i BiH. Postoje očite sličnosti u kršćanskoj tradiciji. Hrvati su bili evangelizirani mnogo prije Poljaka, koji su pokršteni tek krajem prvoga tisućljeća, a ovdje je to bilo mnogo prije. To je područje koje je uvijek živjelo pod nečijom okupacijom, rimskom, turskom ili austrijskom. Sada postoji šansa. Stvorila se nova država koja se zove BiH i unutar koje Hrvati katolici žive i svjedoče svoju vjeru.•
Kakva je suradnja s mjesnom Crkvom i zajednicom?
Ovo je prije svega župa. Hodočasničko mjesto razvilo se u sklopu župe sv. Jakova koja postoji od kraja 19. stoljeća. Župa Međugorje je ta koja prihvaća hodočasnike. To je naš naslov. Mi još nemamo naziv svetišta. Mi smo župa, i župljani – stanovnici Međugorja i okolice – najsnažnije su povezani sa životom župe. To je snaga ove župe. Čak i kad su hodočasnici malobrojni, kao u siječnju i veljači, crkva je puna župljana. Ljudi su, dakle, praktični vjernici koji nose hodočasnički život primajući hodočasnike, ali i moleći s njima, dajući primjer. Imam dojam da Međugorje privlači i stanovnike cijele Hercegovine, koji se ovamo dolaze ispovijedati. Ne samo Hercegovina nego i cijela Hrvatska dolazi se ispovijedati u Međugorje. To je ista kultura, isti jezik. To su neraskidive veze. Mjesto hodočašća i župa. Uzmite fenomen Franjevačke mladeži – Frame. Praktički svi mladi od 14 do 18 godina članovi su Frame. Oni su doista obilježeni tim etosom Međugorja.
Valentina Rupčić / Večernji List
