Neprikosnoveni kralj dijaspore Mate Bulić, u prigodi obilježavanja 40 godina glazbene karijere, ovih je dana dobio dva velika priznanja koja su mu, kako kaže, došla od njemu jako važnih ljudi.
Nakon nagrade Večernjakov pečat, njegova Općina Čitluk, ona iz koje je potekao, dodijelila mu je nagradu za životno djelo. Mate je rođen prije 62 godine u mjestu Blatnica, općina Čitluk, odakle je s 24 godine otišao daleko u svijet ostvarivši četrdeset godina dugu i impozantnu pjevačku karijeru.
Mate, ovih su vas dana emocije sigurno preplavile. Kako se osjećate nakon primljenih nagrada i reakcija na vaš govor s Večernjakova pečata koji je u sebi nosio jednu snažnu poruku mladim ljudima, ali i dužnosnicima koji vode ovu zemlju?
– Dobiti nagradu Večernjakov pečat nešto je što u životu svakoga čovjeka mora predstavljati jedno posebno mjesto. U tih 40 godina moje karijere satkano je puno toga što su ljudi prepoznali i vrednovali kao pozitivno i zbog čega sam dobio tu nagradu. Naravno, ničega ne bi bilo bez podrške moje obitelji, supruge i kćeri, bez mojih prijatelja i kumova kojima tu nagradu i posvećujem. Večernjakov pečat daleko je najprestižnija manifestacija za izbor Osobe godine u cijeloj regiji. A što se tiče moga Čitluka, ta nagrada ima posebno mjesto u mome srcu jer tu na mjestu gdje sam dobio nagradu, u hotelu Brotnjo, samo stotinjak metara od njega ja sam započeo svoju pjevačku karijeru. I kad ti dođe priznanje od tvojih Brotnjaka, to je nešto uistinu posebno. Prošla je kroz mene jedna struja zadovoljstva jer nitko nije prorok u svome selu, ali, eto, mene su moji prepoznali i nagradili. Kad vas prepoznaju ljudi iz kraja odakle ste potekli, onda znajte da ste uspjeli. Jer, iako živim vani, ja zapravo nikad nisam napustio svoj rodni kraj, svoje Brotnjo, svoju Blatnicu i svoju domovinu. Ja sam se uvijek vraćao i vraćat ću se domu mom. Ovi događaji ostat će zauvijek zabilježeni u mome srcu.
Prilikom dodjele nagrade održali ste dosta emotivan govor i poslali vrlo jasne poruke cijeloj regionalnoj javnosti?
– To je, po mom mišljenju, jedna normalna ljudska poruka koju bi trebao osjećati svaki čovjek jer mi smo u 21. stoljeću i treba gledati na stvari onako kako to radi cijeli svijet. Želio sam poručiti kako je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj mladi mogu graditi svoju budućnost, ali pod uvjetom da svi ljudi i narodi u njoj moraju uživati jednakopravnost i imati jednaku priliku, da se živi u dobrim odnosima sa svim ljudima dobre volje u miru, ljubavi i slozi. BiH ima sve potencijale postati normalna država, kao i sve zemlje koje čine suvremenu europsku civilizaciju.
Jesu li priznanja za životno djelo ipak došla malo prerano ili su samo normalan slijed okolnosti jer, koliko znam, vi ne namjeravate još stati?
– (Smijeh). Mnogo ljudi mi je prišlo i reklo kako sam još mlad i da ću još živjeti, a i ja ova priznanja i ne shvaćam kao priznanja koja dolaze pred kraj života, već kao zaslugu za sav moj dosadašnji rad. Živjet ću dok bude Božja volja, a radit ću dok budem zdrav. Pjevat ću, nastojat ću pomagati ljudima i biti od koristi svima. Želim i dalje širiti ljubav prema svakome.
Vratimo se pjesmi i glazbi. Posljednje što ste snimili pjesma je “Ja sam na te ponosan” koju izvodite u duetu s Franom Peharom, vašim rođakom. Pjesma je za vrlo kratko vrijeme polučila ogroman uspjeh. Kako je nastala?
– Moj rođak Frano Pehar jako je talentiran i dobro odgojen mladić. Bio sam na svadbi kćeri moje pokojne rodice Verice i on mi je prišao, što me je iznanadilo i bilo mi drago. Moram priznati da prije toga nisam pratio njegov rad u skupini tarapana, ali me je sve to zaintrigiralo, pa sam malo pogledao taj njegov glazbeni opus. Tu smo noć čak skupa i zapjevali i primijetio sam njegov talent. Nakon nekoliko mjeseci poslao mi je da poslušam pjesmu koju bi on rado sa mnom otpjevao u duetu, a koja mi se svidjela na prvo slušanje. U biti, tekst u toj pjesmi kao da prožima cijelu moju karijeru i moj životni put. Ta pjesma sadrži vrlo jaku poruku koja se tiče moga naroda, a to je – što god bude, vjetar će i dalje šibati u leđa, ali moramo se nositi s tim. Pjesma je dobro prihvaćena i ima puno pregleda na portalima. Nikad za pjesmu neću reći da je hit dok je narod ne prihvati, a ovu je, očito, prihvatio na prvu, što bi se reklo.
Upravo posljednjih nekoliko godina snimili ste na desetke velikih hitova koji su zaživjeli među narodom. Kome možete zahvaliti na tako dobrim pjesmama?
– Što se tiče moje karijere, imao sam sreću raditi s uistinu eminentnim skladateljima. Na početku bio je to Đorđe Novković koji je poznavao moj opus i točno znao što meni treba. Znao je da moje ideje u aranžmane može prenijeti Nikša Bratoš. I mi smo uradili četiri albuma zajedno iz kojih su ostale pjesme koje se i danas rado slušaju. Nakon Novkovića surađivao sam s Nenadom Ninčevićem i svojim prijateljem Draženom Zečićem. Onda je došla etapa s mojim kumom Markom Perkovićem Thompsonom koja je iznjedrila i najveći broj mojih hitova. On je kroz naše druženje osjetio moj senzibilitet i točno znao što meni treba u glazbenom smislu. Uistinu se potrudio kumski i prijateljski i na tome mu velika hvala. Kao što mi je Novković preporučio Bratoša za aranžera, Marko mi je preporučio Branimira Mihaljevića i oni su taj drugi tandem koji je obilježio moju karijeru.
Osim njih, pjesme su vam pisali i drugi eminentni autori?
– Dvije pjesme napisao mi je Siniša Vuco, Zečić, pa moj kum Miroslav Škoro. Zoran Frljić je napisao pjesmu “Daj, ne čekaj”. Bilo je tu nekoliko ljudi koji žive u sjeni anonimnosti, ali su napravili velike stvari. Želio bih istaknuti svog prijatelja kojeg znam već 40 godina, a on je Goran Šimunović, koji živi i radi u Njemačkoj i koji je napravio meni jednu od najdražih pjesmama koja je postala moj zaštitni znak, a to je “Trusa”. “Trusu” je na najljepši mogući način dočarao i autentično odsvirao pokojni Ante Mucić Anatas, legenda, veliki pučki umjetnik, koji je kroz diple, gusle i usnu harmoniku prenosio emocije i opisivao hercegovačko podneblje. Ta pjesma u koju je utkao svoju emociju živi već 30 godina. Neka mu je mir i pokoj vječni. On je bio moj prijatelj i dobra duša.
Svako vrijeme nosi svoje, danas je svijet globalno selo, medija je mali milijun… Ipak, rijetko je tko od mladih glazbenika uspio dosegnuti zvjezdani status kakav imate, primjerice, vi. Je li teže danas ostvariti uspjeh ili u vaše vrijeme?
– Vidite, ja nisam uspio postati zvijezda u bivšoj državi, što bi današnjim rječnikom bilo rečeno da nisam uspio u tim okvirima. U razloge ne želim ulaziti. Drugo, ta stara garda je opstala jer su onda vladali puno stroži kriteriji i nije svatko mogao preko noći postati zvijezda. Ljudi koji su nekad nešto značili na sceni ostali su i opstali jer su imali kvalitetu. U ono vrijeme je jako teško bilo doći u eter i oni kojima je to pošlo za rukom, vjerujte, to su morali i zaslužiti. Ovime ne želim reći da nema danas talentiranih mladih pjevača. Naravno da ima, a vrijeme će pokazati jesu li ostavili traga svojim pjesama. Danas je lako postati instant-zvijezda, ali treba opstati. Mladima samo poručujem da budu strpljivi jer se ništa ne postiže preko noći.
Upravo se to može reći i za vas. Vaš put do uspjeha nije bio nimalo lagan?
– Bio je to jako mukotrpan put. Naravno, bilo je i puno lijepih stvari, jer usponi i padovi su neminovni u svakom poslu. Smatram da sam uspio jer sve ono što sam kao dječak sanjario, doći na vrh, biti na velikim pozornicama pod svjetlima reflektora, pjevati na najvećim spektaklima u najvećim dvoranama i na svim kontinentima, to mi se ostvarilo. A uz to mi je Bog dao zdravlje, podario mi obitelj i onda bi čovjek bio zaista neskroman kad bi kazao da nije napravio puno.
Uz pjevačku karijeru, gradili ste i akademsku. Poznato je da ste završili ekonomski fakultet. Koliko vam je ta činjenica pomogla u životu?
– Fakultet dođe kao pomagalo. Čovjek se nauči lijepom ponašanju i ophođenju u svim životnim situacijama i prilikama i naravno da mi je školovanje puno pomoglo. Ali životno iskustvo koje je usađeno kućnim odgojem – to je temelj na koji se kasnije sve drugo nadogradilo, i obrazovanje, obitelj i prijatelji. Čovjek se formira i uči dok je živ pa na koncu opet ode i na onaj svijet a da nije kompletna ličnost ili savršen. Takav je samo onaj na nebesima.
Mate, iza vas su brojni hitovi koji su ostavili traga u narodu i bez kojih su i danas nezamislive razne vrste slavlja. Kad biste radili vlastiti Best off, koje biste pjesme uvrstili na taj CD?
– Morao bih to posložiti po onakvom redoslijedu kakav te pjesme imaju tretman u narodu jer sam za sebe uvijek govorio kako sam, prije svega, pjevač iz naroda. Po meni, prva bi bila “Moja Hercegovina”, bez dvojbe. Drugo mjesto je “Domu mom”, broj tri je “Gori borovina”. Te su pjesme ostavile snažan i dubok trag. Na četvrtom mjestu je “Narodno veselje”, na peto bih stavio “Herceg Bosnu”, a na šesto “Ja još uvijek kao momak živim”. Sedma je, po meni, ona koja tjera na veselje – “Igraj, Mare”, osma je “Udaje se Hercegovka” autora Ivana Mikulića, deveta je “Tiho, tiho teče Neretva (Mostar, grade)” i deseta “Trusa”. Naravno, tu su još “Pune čaše ispijam”, “Vijavica”, “Bog samo zna”, “Ej, kavano, kućo stara”, “Dabogda se i ti udala”… koju bih možda uvrstio u prvih deset, ali nema mjesta za sve.
S glazbe pređimo na nogomet, vašu drugu veliku ljubav. Od malih nogu bavite se nogometom koji vas prati cijeli život. Na Večernjakovu pečatu pripala vam je čast dodijeliti priznanje našim vatrenima iz BiH i izborniku Zlatku Daliću. Kako ste doživjeli njihov uspjeh, ali i uspjeh vašega velikog prijatelja Nike Kovača koji je s Bayernom osvojio Bundesligu? Kada smo posljednji put razgovarali, sve ste nekako predvidjeli. Kazali ste kako će nakon Eintrachta iz Frankfurta Niko postati trener Bayerna i izbornik?
– Najvažnija sporedna stvar na svijetu za muški dio populacije je nogomet, pa je tako i za mene. Nogomet je moj hobi, moja ljubav još iz mladih dana kada sam bio vratar u klubu Boksit iz Donje Blatnice.
Volio sam ići na utakmice, to bi mi bio praznik, ali se to moralo zaslužiti. Strastveni sam navijač reprezentacije Hrvatske i uvijek sam na tribinama želio biti među običnim navijačima, onim najgrlatijim, da poderem glas vičući i navijajući. Godine mi više ne dopuštaju takvo nešto, ali ću svakako i dalje ići na utakmice redovito. Što se tiče mojih prijatelja Nike Kovača i Zlatka Dalića, svaki od njih napravio je vrhunski rezultat. Odlično poznajem Niku Kovača, još iz vremena njegove anonimnosti, pa preko Herte, Bayera Leverkusena, Bayerna iz Munchena, pa kao izbornika U-21 i izbornika Hrvatske, i znajući kako pristupa inače u životu, on je veliki vjernik, veliki radnik i domoljub. Isto tako sam tvrdio i za Zlatka, uvijek sam govorio: “Bože, samo neka dobije prigodu i uspjet će”. Isto kao za Niku, vrijedi i za Zlatka. Uz njegovo neupitno nogometno znanje, onakav njegov stav i jasne igrače u koje je imao povjerenja, uspjeh nije mogao izostati. On je, osim stručnosti, znao kako će ih motivirati na najbolji mogući način da budu najbolji na svijetu. I jesu, uradili su veliku stvar za svoj narod. Poslušali su ga jer su prepoznali da on to govori iz srca, takav jedan spoj urodio je plodom i jednostavno su letjeli terenom. Oni su za sve nas prvaci.
To su ljudi iz ovih naših krajeva i koji se nikada nisu stidjeli svoga podrijetla?
– I u vrijeme drugih izbornika, glavnina momčadi se sastojala od igrača koji su rođeni u BiH ili vuku podrijetlo odavde. I danas oni čine okosnicu prve momčadi reprezentacije.
Moramo biti ponosni na tu činjenicu i drago mi je što je i Večernji list to znao vrednovati i nagraditi. Jer kakve sportaše u sportovima s loptom rađa ovo malo podneblje – od tenisa, rukometa, košarke i nogometa, to nema nigdje na svijetu. To je Božji dar.
Počeli smo razgovor s Čitlukom i Blatnicom i završit ćemo ga tako. U svom rodnom kraju svake godine u kolovozu organizirate koncert “Blatničke note dobrote”. Hoće li se tradicija nastaviti?
– Ovom prigodom htio bih najaviti osmi veliki humanitarni koncert “Blatničke note dobrote” koji će se održati 12. kolovoza uoči Gospojine. Već su moji Blatničani, moji prijatelji, napravili strategiju koju godinama provode. Vjerujte kako ne bi bilo tog događaja da nema tih mojih prijatelja, mojih Blatničana. Pustite Matu Bulića, on je samo jedan kotačić u tom stroju koji ima svoj dio, dovesti izvođače i produkciju, a sve ostalo vezano uz vrhunski odrađen posao rješavaju ti ljudi, a oni dobro znaju na koga se to odnosi, da sada ne nabrajam. Ovih dana izaći ćemo s imenima koja će nastupiti.
Oliver Cvitković / Večernji List
