Bila je to večer u kojoj su, čini se, podjednako uživali, i publika u prepunom gledalištu, i sami akteri na Maloj sceni HNK Mostar.
Književno-kazališnim programom, u koji se odlično uklopilo i predstavljanje „Odabranih komedija“, u Mostaru su tako, u sklopu Mostarskoga proljeća 2019., premijerno započeli Dani Mire Gavrana.
U opuštenom razgovoru s Misijanom Brkić-Milinković, glavnom tajnicom MH Mostar, najprevođeniji i najprodavaniji hrvatski književnik, otkrivao je zanimljive detalje iz svoga života, promišljanja o vjeri, međuljudskim odnosima, najmlađima kao čitateljskoj publici, o tomu kako je nastajao roman „Nekoliko ptica i jedno nebo“,o fra DidakuBuntiću, svojim vezama s Hercegovinom, obiteljskom kazališnom poslu u Teatru Gavran…
GavranFest dosad je organiziran u četiri zemlje: Slovačkoj (u Trnavi), Poljskoj (u Krakowu), Češkoj (u Pragu) i Njemačkoj (u Augsburgu), a tu je, već četiri godine zaredom, Let s Gavranom u Novoj Gradiški te Dani Teatra Gavran u Malome Lošinju, pet godina zaredom. Ipak, kako doživljavate ove Dane u Mostaru, gosp. Gavran?
Iskreno, doživljavam kao iznimnu čast i iznimno me vesele jer su moji korijeni i po ocu i po majci – hercegovački…Moji Gavrani su do 1921.godine živjeli u Rastovači nedaleko od Posušja, a majka mi je rođena Hercegovka i u Mostaru je završila učiteljsku školu. Ja sam, praktički, jedini rođeni Slavonac u obitelji i stoga mi je bilo iznimno zadovoljstvo što sam u svome zadnjem romanu – Nekoliko ptica i jedno nebo, u kojemu je jedan od glavnih junaka fra Didak Buntić, na literarni način povezao Hercegovinu i Slavoniju. S velikim zadovoljstvom sam u protekla tri desetljeća surađivao s kazališnim ljudima iz Mostara, a i moje predstave su u proteklih dvadeset godina često gostovale na Danima Matice. Jednom riječju – na ovaj način ste me još više „posvojili“, na čemu sam vam istinski zahvalan… A bogme ste me i obvezali da još više budem vaš.
Na Mostarskom proljeću predstavljate svoje Odabrane komedije, koje je izdala Matica hrvatska. Kako ste došli na ideju o ovakvoj specifičnoj knjizi?
Još prije 7-8 godina prvi put mi je glavni tajnik MH gosp. Zorislav Lukić predložio da dadnem neki svoj rukopis Matici na objavljivanje. To je tad bilo neizvedivojer sam bio vezan za svoga stalnog izdavača Mozaik knjigu…Potom mi je, prije 3-4, glavni urednik nakladništva MH gosp. Luka Šeput, predložio da objavim knjigu u Matici hrvatskoj… Pa sam obavio razgovor s mojim urednikom iz Mozaika gosp. Maljkovićem i dobio odobrenje za tiskanje knjige izvan Mozaika…I – tako smo Luka i ja došli do toga da napravim knjigu Odabrane komedije,koja ima 700 stranica i u koju je uvršteno čak 15 mojih komedija nastalih u protekla tri desetljeća. Uz to je naša ugledna teatrologinja i sveučilišna profesorica Sanja Nikčević napravila veliki analitički studiozni pogovor. Tu je detaljan popis više od tri stotine mojih premijera po svijetu, popis svih mojih objavljenih drama i komedija po časopisima, a i u knjigama…Jednom riječju – nastala je iznimno dobro pripremljena knjiga odabranih komedija na kojoj je, uz Luku i mene, puno posla imala i izvršna urednica Sandra Tribuson. Sretan sam da je baš takvo jedno lijepo i važno izdanje objavila zagrebačka Matica hrvatska.
Koje teme najviše obrađujete u svojim komedijama?
Kao što znadete, kao mladi pisac pisao sam uglavnom ozbiljne drame (Kreontova Antigona, Ljubavi Georgea Washingtona, Noć bogova, Urotnici…), a onda sam shvatio da se o vrlo ozbiljnim temama može govoriti kroz humor i da komedija može, čak i snažnije od drame, poslati bitne poruke ljudima o našoj egzistenciji, o našem vremenu i o društvu koje nas okružuje. U komedijama pišem o muško-ženskim odnosima, o obitelji kao o malome univerzumu kroz koji se najdojmljivije može pružiti slika suvremena svijeta, o svim oblicima manipulacije, ljudskoj pohlepi,kazalištu kao specifičnom mikrokozmosu, ali i o potrazi za ljubavlju i prijateljstvom.
Vaše se drame izvode na svjetskim pozornicama, od Buenos Airesa do Krakowa, jedan ste o najčitanijih, najprevođenijih, hrvatskih pisaca. Koja je tajna vašega uspjeha?
Velika je sreća dramskom piscu kada ga zaigraju diljem svijeta u različitim kulturnim sredinama. Prošle godine sam imao čak 21 kazališnu premijeru izvan Hrvatske u 15-ak zemalja, a tiskano je i desetak izdanja mojih knjiga u Hrvatskoj i na stranim jezicima…Mnogi me pitaju za tajnu uspjeha, a ja se tom tajnom i uspjehom uopće ne opterećujem. Nastojim, na što jednostavniji način, ispričati priče koje me opsjedaju, a kada se potom dogodi da mi drame i komedije premijerno zaigraju u Parizu, Beču, Moskvi, Pragu, Varšavi, Los Angelesu, Varšavi, Rimu…osjetim radost. I ta radost nije samo moja osobna sebična radost, nego se radujem što hrvatski duh i hrvatsko osjećanje svijeta imaju univerzalan predznak… 95 posto dramatičara na ovome svijetu nastoje biti moderni, nastoje šokirati gledatelje, a ja nastojim ispričati obične afirmativne priče o nama danas i ovdje… Nastojim progovoriti nepretenciozno o malim ljudima, njihovim snovima, porazima i emocijama…
I valjda ljudi u tim mojim pričama prepoznaju i djeliće svojih sudbina, svojih života.
Aktivni ste i na društvenim mrežama. Koliko one danas mogu pridonijeti afirmaciji književnika i njegova djela?
Iskreno govoreći nisam ja aktivan na društvenim mrežama, nego mi povremeno vijesti o mojim premijerama i novim izdanjima knjiga na Facebook iInstagram stave ili nećakinja, ili producentica Teatra GAVRAN ili moj urednik iz Mozaik knjige… Ja se time čak i ne znam služiti, ali sam svjestan da u ovom vremenu moram i na taj način biti dostupan čitateljima i gledateljima… Tako već dvadeset godina imam i internetsku stranicu na engleskom jeziku, zahvaljujući kojoj su me mnogi izdavači i teatri iz svijeta kontaktirali proteklih godina. Nemam ništa protiv svih medija koji postoje, ali odbijam pisati kolumne, ne dopisujem se s ljudima preko Facebooka i čuvam energiju za pisanje…A moja početna afirmacija se dogodila još 80-ih godina prošloga stoljeća dok sam bio mladi pisac, prije pojave tih novijih medija… Već tada su me zaigrali teatri od Nizozemske do Poljske i Sjedinjenih Američkih Država, te sve republike iz bivše države, izuzev Makedonije. Imao sam sreću da sam debitirao kao dramatičar s 22 godine u zagrebačkom Kazalištu GAVELLA i da je to imalo uspjeha i da sam prije tridesete godine objavio pet knjiga i imao pregršt premijera i bio preveden na nekoliko jezika…Dobar start na početku olakšava piscu put u kasnijim godinama. Broj mojih čitatelja i gledatelja u protekla tri i pol desetljeća, iz godine u godinu, samo se umnožavao.
Znate li u brojkama – broj Vaših predstava, izvedbi u inozemstvu, prodanih knjiga, jezika na koje su prevedene Vaše knjige?
Srećom, vodim dosta preciznu statistiku tako da znam da sam do sada imao 354 kazališne premijere, s više od 4 milijuna gledatelja. Objavio sam i više od 220 izdanja knjiga, u oko 400 000 primjeraka.. Dosad sam preveden na 41 jezik…Ali uvijek je moguće da naknadno saznam za neku premijeru, pa čak i za neko izdanje knjige…U tome mi, ponekad, pomogne surfanje po internetu…Ovo što navodim je dosad poznata i meni dostupna statistika…
Veliku je pozornost izazvala Vaša knjiga Nekoliko ptica i jedno nebo, u koju je utkana i priča o fra DidakuBuntiću… Ima li naznaka za njezino kazališno ili, možda, filmsko uprizorenje?
Nedavno je izašlo četvrto izdanje te knjige na hrvatskom jeziku u Zagrebu, u Mozaik knjizi, a jesenas, na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu, nekoliko inozemnih izdavača je pokazalo zanimanje za njezinu objavu u prijevodima. Mislim da se taj roman ne može prebaciti na kazališnu scenu, a za filmsko uprizorenje nije dovoljna želja redatelja; potrebna je želja producenta koji bi bio u stanju rekonstruirati to vrijeme na uvjerljiv način…Tko zna, možda se i to dogodi… Trenutno su za jednu moju dramu i jedan drugi moj roman zainteresirani filmaši iz Amerike i Njemačke, pa možda i roman Nekoliko ptica i jedno nebo, dođe na red… Volio bih da se to dogodi ponajprije zbog i lika fra Didaka Buntića, tog velikog humanitarca, a i zbog Hercegovine i Hercegovaca.
Ove godine u Mostaru se, upravo usporedo s početkom Mostarskog proljeća, održava, proširena sjednica Glavnoga odbora MH. Vi ste njegovim članom. Kako gledate na poziv i ulogu Matice u današnjem hrvatskom trenutku?
Nisam član niti jedne stranke, ali već 20-ak godina, na različite načine, djelujem kroz Maticu hrvatsku, koja je ne samo najstarijom kulturnom ustanovom u Hrvatskoj, nego i ustanovom kojoj je cilj njegovanje i promicanje hrvatskog kulturnog identiteta, znanosti, gospodarstva, briga za javni život i demokratizaciju Hrvatske, ali i briga za Hrvate diljem svijeta, a posebice u BiH. Briga za hrvatski jezik i hrvatsku književnost je iznimno važna, a usuđujem se reći da su ogranci Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini iznimno aktivni, marljivi i uspješni, pogledajte koliko samo dobro djeluju u Mostaru, Čitluku, Sarajevu, Orašju, Grudama…., pa i po cijeloj Europi.
Vjerujem da ogranci iz BiH i zagrebačka Matica hrvatska, zajedničkim snagama, mogu učiniti puno dobroga u afirmaciji hrvatske kulture i svih aspekata društvenoga života. Da nije bilo Matice u nekim manjim mjestima, gotovo da nebi ni bilo kulturnog života, neka kapitalna izdanja nikada nebi bila objavljena, a i briga za hrvatski jezik bi bila bitno skromnija. Matica je desetljećima bila i simbol nacionalnog ponosa i hrabrosti – stoga i danas smatram da Matica nema prava na šutnju, nego da treba hrabro progovoriti o svim aspektima ugroze hrvatskog identiteta i kulture, pa i biti zagovornikom istinske demokratizacije društva u kome živimo.
Vratimo se ponovno na Vaš opus. Posljednjih godina iz Vaše radionice stižu i predivne knjige za djecu. Kakav je feedback od najmlađih čitatelja?
Ako kažem da je nedavno izišlo 14. izdanje moje knjige Kako je tata osvojio mamu, 13. izdanje – Zaljubljen do ušiju i osmo izdanje Profesorice iz snova,sve sam rekao. Među djecom, ali i među mladima, imam veliku i vjernu čitateljsku publiku. S radošću povremeno pišem i za djecu i za mlade.
Nepopularno pitanje, jer piscu su sva djela kao njegova vlastita djeca, ipak – koja su Vam Vaša djela najdraža?
Doista nezahvalno i teško pitanje…netko voli moje romane vezane uz Slavoniju kao što je Zaboravljeni sin… Netko voli moju biblijsku trilogiju i romane Judita, Krstitelj i Poncije Pilat… Netko Kafkina prijatelja… Ne znam što da vam kažem… Dok sam ispisivao bilo koji od tih romana, mislio sam da ćebaš taj biti najbolji i najčitaniji. Svakome od njih sam podario svoje srce i svoju dušu, ali nisam ja taj koji ih može objektivno rangirati i prosuđivati…Da bih nekome mogao sa sigurnošću preporučiti neki svoj roman, morao bih znati kakvim životom živi taj čovjek i kakvu je literaturu do tada čitao i volio…Ponekad procjena neke knjige više ovisi o čitateljevu životu nego o samoj knjizi.
Razgovarala: Misijana Brkić-Milinković / Večernji list
Foto: Stojan Lasić i Marin Knezović/Matica hrvatska Mostar
