U jednome od najdramatičnijih tjedana događa se kulminacija političke krize nakon protuhrvatskog izbornog inženjeringa nametanjem člana bh. Predsjedništva, a nastavlja se posrtanjem poslovnog giganta Aluminija.
Mijo Brajković, koji je skoro 40 godina proveo na čelu ove kompanije, prošloga tjedna je došao u Mostar kako bi glasovao na izborima. U intervjuu za Večernji list Brajković govori stanju u Aluminiju…
Kako se danas osjećate kada su u javnost izašle informacije da bi se Aluminij mogao ugasiti?
– Ne može se čovjek ugodno osjećati, pogotovo kada ste skoro 40 godina proveli gradeći tu kompaniju. Međutim, mislim kako do toga neće i ne smije doći. To je suviše velika kompanija, a bila bi tragična pogreška to napraviti. Izravno ili neizravno, od toga živi više desetaka tisuća ljudi. Ne može se s druge strane grozničavo ni braniti što trenutačno ne može funkcionirati.
Kako to mislite?
– Mora se napraviti jedna ozbiljna analiza i odgovorni ljudi moraju dati odgovor što je najbolje sada učiniti. Slušam u medijima što se događa, ali mi je teško govoriti o cijelom stanju jer ne znam ulazne parametre niti se bilo tko sa mnom konzultirao glede Aluminija u posljednjih deset godina otkako sam otišao u mirovinu.
Koliko je politika odgovorna za ovakvo stanje?
– Moram iznijeti nešto drukčije mišljenje od onog koje ovdje prevladava. Da, čujem i kako se ističe: “Ne pomaže nam politika”, a ja sam svojedobno bio sretan što mi politika “ne pomaže”. Posve sam uvjeren u to da politika nije donosila poslovne odluke.
Iz Aluminija se, osobito posljednjih mjeseci, tvrdi da je visoka cijena struje, da je nepovoljno stanje s tržištem metala na londonskoj burzi. Plus, imamo ovu situaciju s najavom isključenja električne energije. Što je rješenje, osim traženja pomoći od politike?
– Cijena metala je, rekao bih, sasvim prihvatljiva jer je dobar i odnos eura i dolara.
Ali navodno je cijena električne energije 81 euro po megavatsatu?!
– To je jako skupo. Jedno smo vrijeme imali takvu cijenu, ali smo imali i dugoročne ugovore pa je stvari bilo jednostavnije podnijeti. Mislim kako je u ovakvim velikim kompanijama najveća pogreška što se ne prave dugoročni, strateški ugovori koji se moraju poštivati. U ovim kompanijama stalno imamo sinusoidu i stvari se mijenjaju poput burze, loše i dobro stanje. Kada vam je dobro, morate stvarati pričuve za one dane kada će doći loše stanje.
Ako je politika bilo što trebala raditi, ovdje je morala davno reagirati kada se krenulo gomilati gubitke. Ne može se prebacivati odgovornost na aktualnu upravu i vodstvo. Prije pet šest godina morao se napraviti “carski rez”.
Stalno ste o tome govorili. Žalite li danas za tim da nije realizirana vaša inicijativa o aluminijskoj dolini, otvaranju novih tvrtki s većom fazom prerade aluminija umjesto da izvozimo trupce?
– To bi bio normalan razvoj. Pa ipak, stvoreno je nekoliko tvornica i opskrbljivali smo ih, kao što je Alloy Jajce, Feal u Mostaru koji prerađuje više od 25.000 tona metala. Na tome se itekako počelo raditi. No, nažalost, onda su se neki ljudi počeli baviti sami sobom. Došla je garnitura koja nije iskoristila trenutak. I bilo je jako dobrih godina kada se to moglo napraviti. Danas je danas posve druga priča, ovo je borba za preživljavanje. A što se tiče vašega pitanja, aluminijska dolina mora stalno biti aktualna.
U političkim i gospodarskim kuloarima se često govori, a ovo vam se vjerojatno neće svidjeti: “Lako je bilo Miši Brajkoviću. On je imao potporu Zagreba”, ali s druge strane odlaskom u mirovinu ipak je stanje na računu kompanije bilo plus 94 milijuna maraka. Kako to komentirate?
– U životu vam nikada uspjeh neće oprostiti. Osobno to smatram najgorom osobinom, a u biti se radi o primitivizmu. Vi ste, kao novinar, jako dugo pratili zbivanja oko Aluminija i vrlo dobro znate odgovor. Posjetit ću, međutim, kako sam i ja nekada bio sretan da uopće dobijem električnu energiju. Nisam je mogao dobiti jer ju je moja država izvozila, a nama davala na kapaljku. Tijekom 2008. godine imali smo uvoznih 140 Mwh, a 80 je stizalo iz Federacije BiH. Ako već otvaramo ovo pitanje, onda valja reći da je opstruirana privatizacija Aluminija, da nisu ispoštovane odredbe sporazuma s Federacijom BiH. Postoji li bilo tko tko se smatra odgovornim za to? A što se tiče dijela pitanja je li mi bilo jednostavno, samo ću odgovoriti da je tada cijena metala bila 1300 dolara, a cijena struje 81 euro. Trebalo je prije toga podignuti Aluminij iz pepela i anulirati brojna dugovanja, modernizirati ga. Ostao je osedlani konj, a to što ga netko nije znao jahati, ja za to ne mogu biti kriv.
Došli ste prošloga tjedna u Mostar kako biste glasovali…
– Ja to smatram dužnošću. Ne mogu pobjeći od sebe.
Kako ocjenjujete rezultate ovih izbora?
– Mene, bit ću ironičan, zanima kako se osjeća čovjek koji je izabran uime nekoga naroda, ne od toga naroda. Nisam siguran da postoji moralni aspekt toga čovjeka. Ali, ipak, to je političar i to je moj komentar. Znači, može sve. S druge strane, ne smatram da su stvari tragične niti ih se smije tako shvaćati. Rekao bih da nikada narod nije bio ujedinjeniji upravo zbog toga što su osjećali jednu nepravdu jer nije promijenjen Izborni zakon. U psihologiji ima jedna izreka: “Ako vam daju limun u ruke, onda napravite limunadu”.
Smatrate li da sada hrvatska politika ima mogućnost inicijative?
– Hrvati su zapravo jako dobro prošli jer su se ujedinili. Dali su jedan, i više nego jasan, poticaj politici zaštite naroda. Bilo bi logično da su Hrvati zaštićeni kao konstitutivan narod i smatram kako bi svi trebali imati jednaka prava. A ova poslovica o limunu zapravo govori i potiče da se napravi nešto što je korisno narodu i cijeloj BiH. Sada imate dovoljno poluga kako biste to napravili. Samo treba pokazati odlučnost i sposobnost to i napraviti.
U kojem bi se smjeru, po vama, sada trebala pozicionirati hrvatska politika u BiH?
– U BiH je jedina budućnost vezana uz europsku orijentaciju i takvu politiku treba voditi. Bez ulaska u Europsku uniju mislim da ćemo ovdje imati vječite nesporazume i trzavice. I za to onda neće trebati kriviti nekoga posebno jer su u statusu quo svi gubitnici. Jedino je rješenje, ponavljam, ulazak u Europsku uniju. Tu najviše mora pomoći Hrvatska koja je jamac ove države. Stoga smatram kako bi sve opcije, i narodne i političke, trebale puno više surađivati s Hrvatskom kojoj je itekako interes da ova zemlja što prije postane članica.
Kako u tome smislu vidite odnos Zagreba prema BiH i ovdašnjim Hrvatima?
– Nisam političar i teško mi je dati jednoznačan odgovor. Međutim, osjećam da je Hrvatskoj itekako stalo da BiH uđe u Europsku uniju. Da je samo u pitanju interes Hrvatske, to bi tako bilo. Ali ovdje živi i jedan konstitutivan narod koji u Bosni i Hercegovini ima domovinu. Tu je i granica od 1000 kilometara koja povezuje Hrvatsku i BiH te brojne zajedničke veze i odnosi.
