Od ideje Večernjakova novinara Marka Knezovića i njegova kolege Zagrepčanina Drage Hudike iz članka objavljenog u ovom listu od 26. srpnja 2004. godine, “za sada maglovite i nerazrađene”, kako sam kolega kaže o “organizaciji superfinalnog turnira na kojemu bi nastupali pobjednici općinskih liga mjesnih zajednica” do njezine realizacije prošlo je tek nešto više od godine dana.
U tu ideju su se uključili operativci Mile Prusina i potpisani autor, a vremenom je to postalo natjecanje kakvo poznajemo danas.
Šest sudionika
Naime, 8. rujna sljedeće godine na Centru malih športova u Ljubuškom počela je prva utakmica novog natjecanja na kojem su nastupili pobjednici šest općinskih MNL (Ljubuški – Lipno, općinski finalist umjesto pobjednika Cerno/Crnopoda; Široki Brijeg – Turčinovići; Posušje – Broćanac; Grude – Pocrte; Čitluk – Donji Hamzići i Čapljina – Čapljina II). Sučelile su se momčadi Lipna i Čapljine II, a pobijedili su domaćini rezultatom 5:3 (2:0).
Prvi početni Završni turnir pobjednika općinskih MNL MZ-naselja, kako je službeno nazvano ovo natjecanje, tako je okupio predstavnike 6 navedenih općina i u tom formatu je igran i u sljedeće tri godine (dvije skupine, dvije prvoplasirane momčadi idu u dalje natjecanje, zatim poluzavršnica i finalna, završna večer). Tako je igrano u Čitluku (Međugorje), Posušju i Širokom Brijegu, a pobjednici su postale momčadi posuškog Broćanca (u Ljubuškom 2005. godine), širokobriješkog Ljutog Doca (u Čitluku 2006. godine), ljubuškog Graba (u Posušju 2007. godine) te ponovno širokobriješki predstavnik Turčinovići (u Širokom Brijegu 2008. godine). No, već idući Završni turnir u Sovićima (općina Grude) igrao se u drugačijem formatu.
Sve veći broj momčadi
Početnoj šestorci (koja je spala na petorku jer je Čapljina još godinu ranije u Širokom Brijegu “uzela stanku od dvije godine”), priključili su se i predstavnici Stoca i Tomislavgrada (Mostar se uključio godinu ranije, zamijenivši Čapljinu, u Širokom Brijegu). Osam momčadi je podijeljeno u dvije skupine po četiri, u dalje natjecanje su se plasirale po dvije prvoplasirane momčadi, zatim se igrala poluzavršnica i konačno završnica. Sljedeće sezone, odnosno 2010., u Kruševu (Mostar), broj sudionika se povećao na devet. Ponovno se priključio predstavnik Čapljine pa se po prvi put igralo u tri skupine. U daljnje natjecanje su se plasirali prvaci skupina te najbolja od tri drugoplasirane momčadi. Poveznica ovih dvaju turnira, petog i šestog u redoslijedu održavanja, pobjeda je ljubuških općinskih predstavnika. “Zlatno doba” ljubuškog malog nogometa na završnim turnirima započela je momčad Stubica/Zvirići/Bijača u Sovićima, a godinu kasnije, po drugi put, naslov najboljeg osvojio je Grab. Zanimljivo je kako su do oba svoja pobjednička naslova Grabljani stigli nakon raspucavanja penala jer nakon regularnih 40 minuta nije bilo pobjednika ni protiv Sovića Donjih u Posušju niti u Kruševu protiv Krehina Graca. Sedmi turnir, održan u Čapljini 2011. godine, po prvi put do tada okupio je maksimalnih 10 sudionika jer su se uključili i predstavnici općine Livno. I dalje se igralo u tri skupine s formulom daljnjeg plasmana pobjednika skupina te najbolje drugoplasirane momčadi u poluzavršnicu. Istom formulom igrat će se i sljedeće, 2012. godine u Stocu, odnosno 2013. godine u Livnu. Pobjedničke pehare podigle su momčadi Bijelog Polja (u Čapljini) te dva puta zaredom Međugorja (u Stocu i u Livnu).
Zanimljivo je kako je Međugorje kao predstavnik svoje općine i pobjednik općinske lige Čitluka ukupno četiri puta sudjelovao na završnim turnirima i sva četiri pobijedilo. Uz pobjede u Stocu i Livnu, nakon godine stanke u Tomislavgradu, ponovno je Međugorje uvezalo dvije uzastopne pobjede u Ljubuškom i Krehinu Gracu (Čitluk), 2015. i 2016. godine, oba puta protiv istog suparnika, Vidova Polja iz općine Stolac.
Uz zanimljivost spomenutu u prvom pasusu ovog teksta, kako je općinskog pobjednika zamijenio na prvom završnom turniru u Ljubuškom finalist općinske lige (Lipno umjesto Cerno/Crnopoda), treba napomenuti kako se isti slučaj dogodio i godinu potom, na turniru u Širokom Brijegu. Posuški općinski pobjednik Podbila nije nastupio, a zamijenio ga je sastav Durmišuše. Također je zanimljivost, makar loša i neugodna s pozicije momčadi kojoj se to dogodi, i činjenica kako uz četverostruke, odnosno dvostruke pobjednike, Međugorje i Grab, imamo i dvostruke finalne gubitnike. Najprije, sastav Dobrog Sela iz općine Čitluk, koji je dva puta gubio finalni susret, u Sovićima od Stubice/Zvirića/Bijače, te u Tomislavgradu od Rodoča I. Isto se dogodilo i stolačkom općinskom pobjedniku Vidovu Polju koje je dva puta, i to uzastopno, u Ljubuškom 2015. i godinu potom u Krehinu Gracu, izgubilo od Međugorja.
A kad već spominjemo stolačke tragičare, vrijedi istaknuti kako je ovu momčad predvodio današnji član škotskog Glasgow Rangersa Nikola Katić, jednom čak i najbolji strijelac turnira, onog iz 2015. godine u Ljubuškom. Inače, doista je teško izdvojiti bilo koje ime iz impozantne niske odličnih i malonogometaša, ali i onih s terena velikog nogometa, ponajčešće i reprezentativnog kalibra, koji su nastupili ili još nastupaju na završnim turnirima (Stanko Bubalo, braća Ćorluka, Mate Pehar, Josip Suton…).
Prelazak na kup sustav
Od turnira u Tomislavgradu, Završni turnir je promijenio i modificirao dotadašnji sustav natjecanja. Od klasičnog prednatjecanja po skupinama, prešlo se, temeljem dotadašnjih učinaka općinskih predstavnika, na kup sustav u kojem početnu prednost imaju momčadi čiji su općinski predstavnici do tada imali bolji rezultatski učinak. Tim sustavom su odigrana i posljednja četiri turnira, od Tomislavgrada, 2014. god., preko Ljubuškog, sljedeće godine, zatim Čitluka i Širokog Brijega, a tako će se igrati i na ovogodišnjem turniru u Mostaru.
Početni organizator ovog natjecanja bila je Međužupanijska koordinacija za organizaciju ovih turnira, a od prije dvije godine tu je ulogu preuzela Sportska udruga Liga Hercegovine. I jedan i drugi organizacijski oblik činili su ravnopravni predstavnici svih općina sudionika završnice, odnosno njihovi općinski organizatori. A među oblicima općinskih organizatora kriju se također zanimljivi pravni subjekti, ponajčešće od općinskih sportskih saveza, preko pojedinih nogometnih klubova, javnih ustanova za sport, do zasebnih udruga za sportsku rekreaciju i odjela općinskih društvenih djelatnosti. Dug je put, ovdje ukratko rekonstruiran i opisan, prošla “maglovita i nerazrađena“ ideja kolege Knezovića. Put koji je bio sve samo ne posut ružama. Trnja je bilo kudikamo više. I problema, nekad i nesuglasica, pa i stranputica. Ipak, pred ovogodišnji četrnaesti završni turnir u Mostaru treba biti ponosan na sve do sada urađeno. Jer, činjenica kako se na nekim, pogotovo finalnim, utakmicama i općinskih liga i na završnim turnirima okupi znatno više gledatelja nego na stadionima, čak i premijerligaša, i to za čitave polusezone, znači kako je početna Markova ideja pala na plodno tlo i kako je obveza svih na bilo koji način uključenih u ovaj projekt njegovo daljnje napredovanje i rast. Na zadovoljstvo i radost svih koji prate ovo zanimljivo, pa i raritetno natjecanje, od općinskih liga do završnih turnira kao njihove nadogradnje i krune.
