Ni jedna velika fešta u Hrvata ne može proći bez Mate Bulića. “Kralj dijaspore” posebno je pratio Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, išao na veliko finale, a kasnije je dočekao vatrene u domovini i predvodio feštu u Splitu.
Samo za Večernji list Bulić je jučer govorio o dojmovima i onome što se nije moglo vidjeti na televiziji ovih dana.
Razgovaramo nakon velike fešte i dočeka vatrenih u Splitu. Kakvi su vaši dojmovi?
– U Splitu je bilo neopisivo. Gledajući na veličinu grada, regiju, došao je ogroman broj ljudi. A ozračje… Ponos, ljubav, radost. Jednostavno, to treba doživjeti. Ne može se tu nešto dodati ili oduzeti. Imali smo sreću da nam se dogodi nešto ovakvo, da se ujedinimo, zaboravimo na agoniju koju Hrvati prolaze već dulje vrijeme. Ništa nam se ljepše nije moglo dogoditi.
Kasnilo se s pripremama dočeka u Splitu. Kada ste vi uopće dobili poziv za sudjelovanje u proslavi?
– Zvali su me nekih pet sati prije nego što je sve počelo. Naravno da sam pristao doći. Problem je bio u tome što organizatori u Splitu nisu znali kada će ekipa iz Zagreba krenuti prema Dalmaciji. Malo je nedostajalo koordinacije i zato se kasnilo s pripremama i informacijama. Ali to nije omelo desetke tisuća ljudi da dođu. I Prokurative su bile prepune. Sve je bilo ispunjeno, malo tko je to očekivao.
Mnogi nisu očekivali proslavu u Splitu zbog poznatog sukoba juga Hrvatske s Hrvatskim nogometnim savezom…
– Među narodom se probudio osjećaj povezanosti, domoljublja. Zato su ovih dana nestale ili su neprimjetne sve podjele koje smo imali priliku gledati posljednjih godina. Sada zaista vrijedi ona “Iznad svih Hrvatska”. I to moramo zadržati. Politika mora napraviti neke iskorake, pokazati dobru volju u naporima da ovaj narod ostane jedna cjelina. Hrvati iz Bosne, iz Hercegovine, iz Hrvatske su jedan narod. Na pozornici u Splitu sam rekao kako donosim pozdrave iz Bosne i Hercegovine te od hrvatskih iseljenika u svijetu. Lovre Kalinić mi je tada uzeo mikrofon i počeo pjevati: “Jednom kada život…” i ozračje je proključalo. Ante Rebić mi je također uzimao mikrofon dok smo pjevali o Hercegovini. Na kraju sam ja najmanje radio (smijeh). Osjeća se kako cijela nacija isto diše. Kad sam rekao da prenosim pozdrave Hrvata iz BiH, dlake su mi pucale koliko sam se naježio. Emocionalni naboj bio je ogroman. Nije bilo protokola više. Spontano su se stvari događale, zbog toga su nastale slike koje ćemo cijeli život pamtiti. Bilo je iznad očekivanja svih nas.
Pjevali ste vi i ranije za vatrene?
Naravno, ne pred toliko ljudi…
– Čast je biti dio te priče. I nešto što nismo do sada mogli vidjeti. A ovo je mlađa generacija igrača koje ja znam. Rakitića znam kad je bio dijete, Modrića isto. Luka, Ćorluka, Lovren i Eduardo su bili česti posjetitelji mojih koncerata dok su još bili u Dinamu. Vida također nije nedostajao (smijeh). Šalu na stranu, to je strašna ekipa i samo takvi momci mogu učiniti ovo što su sada postigli.
Bili ste i na finalu u Moskvi. Kakav je osjećaj bio biti na toj utakmici?
– Svi mi koji smo bili tamo doživjeli smo nešto što nismo mislili da ćemo vidjeti dok smo živi. Bez obzira na rezultat, mi se osjećamo kao pobjednici. Uvijek će nam ostati pitanje što bi bilo da nas sudac na početku nije uništio, ali, isto tako, uvijek ćemo reći da smo ih nadigrali na terenu. Oni su imali samo više sreće taj dan.
Na televiziji je izgledalo kako je Hrvatska bolja na terenu veći dio utakmice. Jeste li i na stadionu imali taj osjećaj?
– Jesmo. Bili smo mnogo bolji, ali, ponavljam, oni su imali više sreće. Ostali smo do kraja s našim igračima, bili na dodjeli medalja bez obzira na neviđeni pljusak. Ljudi moji, mi smo igrali finale Svjetskog prvenstva. Mislim da još nismo svjesni toga i što se sve dogodilo u posljednjih mjesec dana.
Kakvi su Rusi bili domaćini?
– Obišao sam cijeli svijet i mogu reći kako su Rusi bez pogreške sve organizirali. Moskva nas je dočekala u velikom stilu, u svakom trenutku se znalo tko što radi i što je čija zadaća. Domaćini su bili na visokoj razini.
Sve se ovo događa nekoliko mjeseci od teške operacije koju ste prošli. Kakvo je zdravstveno stanje?
– Dobio sam dar od Boga da živim dalje, dobio sam novu priliku i svaki dan sam zahvalan na tome. Finale Svjetskog prvenstva u kojem igra Hrvatska, mi u Moskvi i ovi dočeci su bonusi na sve to i više sam nego zahvalan Bogu na svemu.
Kako napreduju pripreme za još jednu veliku feštu u Blatnici?
– Prvi put otkad radimo koncerte u Blatnici nisam u projektu kako je to ranije bilo. Moji prijatelji su mi nakon operacije rekli da ne brinem, da će oni rješavati tehničke stvari, ja samo osiguram pjevače. I sada vidim da su napravili bolju priču nego ranijih godina, uložili su mnogo elana, truda, volje, nema pogreške. Napredovali smo. Sretan sam zbog toga i vidim da će oni to raditi i jednog dana kada mene ne bude.
Mnogi su mislili kako ove godine fešte neće biti zbog vašeg zdravstvenog stanja. Je li se razmišljalo o tome?
– To je tradicija koju ne treba prekidati. Bez mojih Blatničana ne bi ništa bilo. Očekujemo veliki broj ljudi 6. kolovoza. Dolaze nam Ivan Zak, Mladen Grdović, Opća opasnost i još mnogo njih, naših dragih prijatelja. Posebno mi je drago što vidim da je Blatnica postala poligon za susret obitelji, kumova i prijatelja iz cijeloga svijeta. Imamo slučaj da se ekipa iz Vancouvera u Kanadi dogovora s prijateljima iz Aucklanda iz Australije da se nađu u Blatnici. I kada to vidite, tek onda shvatite što ste napravili tijekom svih ovih godina.
