O revidiranoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina, ključnom dokumentu za daljnji europski put BiH koji je skinut s posljednje sjednice Vijeća ministara, i drugim dokumentima iz oblasti pravosuđa, koje se stopira, razgovarali smo s državnim ministrom pravosuđa Josipom Grubešom.
U medijima se pojavila vaša izjava da revidirana strategija za rad na predmetima ratnih zločina nije usvojena, a da ste o njoj razgovarali u okviru strukturnoga dijaloga o pravosuđu koji se održao 2. srpnja. Što se točno dogodilo?
– Istina je kako je jedna od točaka dnevnog reda strukturnoga dijaloga o pravosuđu između Europske unije i BiH, održanoga 2. srpnja, bila i pitanje gdje se nalazimo glede donošenja revidirane strategije za rad na predmetima ratnih zločina. Jasno nam je stavljeno do znanja da je vladavina prava, točnije reforma pravosuđa, u srži pripreme mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u EU. Očigledno je da je ova revidirana strategija od velikog značaja za BiH s obzirom na to da je postavila nove ciljeve i metode koji bi do 2023. trebali dovesti do završetka dugotrajnog procesuiranja predmeta ratnih zločina i time staviti točku na ovaj bolni dio bh. povijesti. Generalnu direktoricu za proširenje za zapadni Balkan informirao sam kako je Ministarstvo pravosuđa BiH u svibnju ove godine uputilo na Vijeće ministara BiH tekst revidirane strategije, na koju imamo pozitivna mišljenja svih sudionika provođenja strategije, i da se trebala razmatrati na 148. sjednici Vijeća ministara 3. srpnja, što je pozdravila Europska komisija, i još jednom naglašen je značaj usvajanja tog dokumenta. Nažalost, na zahtjev Semihe Borovac, ministrice za ljudska prava i izbjeglice, ta točka je skinuta s dnevnog reda sjednice. Nije bilo posebnog objašnjenja niti ga je moguće dati s obzirom na širok spektar suglasnosti koje smo pribavili i broj konzultacija koje smo obavili kako bi se načinilo dokument koji svima u BiH odgovara.
Što sve to znači za put BiH prema Europskoj uniji?
– Svakako da će se u odsutnosti vidnoga napretka, kada je u pitanju reforma pravosuđa u BiH, takav potez smatrati odsutnošću želje za uspostavljanjem vladavine prava i loše će utjecati na sliku BiH kao zemlje kandidata za EU. Europska komisija je svjesna značaja da se procesuiranje predmeta ratnih zločina završi i da je to jedna od prepreka na putu BiH prema uspostavi visokog stupnja povjerenja u pravosuđe. Poznato je da politike, a i društvo unutar BiH, imaju podijeljeno mišljenje kada je ova tema u pitanju, pa stoga i ne iznenađuju raznorazne kvalifikacije o toj temi, poput optužbi da se procesuiranja razlikuju ovisno o predmetu i da se više potenciraju predmeti gdje su izvršitelji određene nacionalnosti. U prilog takvom mišljenju javnosti svakako je i retroaktivna primjena Kaznenog zakona od predmeta do predmeta, a što su osporili i Europski sud za ljudska prava te Ustavni sud BiH. Svima je potpuno jasno kako je završetak ovog dugogodišnjeg procesa iznimno značajan za sve u BiH i dok se taj proces ne okonča, ne možemo ni pomisliti, a kamoli tvrditi, kako je BiH zemlja vladavine prava i da je spremna za ulazak u EU kada ni 23 godine nakon rata još nismo osudili sve počinitelje najtežih kaznenih djela, bez obzira na njihovu nacionalnost.
Jasno je da ovo nije jedino pitanje koje Europska komisija želi da se u BiH riješi?!
– Naravno da nije, ali je svakako dominantno pitanje, pogotovo imajući u vidu da se radi o bitnom aspektu iz nedavne povijesti i da je njegovo okončanje u mnogočemu preduvjet brojnih procesa koji stoje pred nama te je stoga bitno da se riješi u najkraćem vremenu, bez obzira na složenost i osjetljivost. Pokrenuto je i pitanje provođenja odluke Ustavnog suda u pogledu odredbi Zakona o kaznenom postupku. Mislim kako je javnost općenito neinformirana u čemu se zapravo razlikuju dva prijedloga zakona koja su u proceduri, pa se HDZ-u neopravdano, pa čak i zlonamjerno, imputira i stavlja na teret kako želi stvoriti pravnu nesigurnost. Prijedlog Ministarstva pravosuđa, a koji je preuzeo izaslanik u Domu naroda iz HDZ-a Bariša Čolak, predlaže listu kaznenih djela za koja je moguća primjena posebnih istražnih radnji, što u konačnici znači kako u tom dijelu nije sporno kada i hoće li se ove radnje provoditi.
Što je onda pojedinima, i drugim političkim strankama, sporno?
– Nekim akterima je, izgleda, sporno što smo doslovno ograničili listu kaznenih djela, pa korištenjem kvaziargumenta da nismo obuhvatili najteža kaznena djela pokušavaju diskreditirati naš tekst. Ustavni sud je jasno rekao kako se mora oprezno ocijeniti u kojim slučajevima se krši pravo na privatnost korištenjem posebnih istražnih radnji i mi smo razmatrali svako od kaznenih djela s liste i neosporno utvrdili kako se za njihovo procesuiranje taj balans može poremetiti u korist narušavanja ovog prava s obzirom na značaj i težinu kaznenih djela. Sva najteža kaznena djela, a koja se logično mogu dokazivati ovim mjerama, na našoj su listi. Još nisam čuo da je netko rekao naziv kaznenog djela koje smo izostavili, a spada u kategoriju “teških djela”, što se stalno potencira kada slušate oponente. Budimo otvoreni, razgovarajmo što je stvarno sporno u našem nacrtu. Kada se to jednom jasno kaže, onda se može pristupiti i rješavanju tog problema, ali demagoško i neiskreno komentiranje našeg prijedloga, korištenjem neozbiljnih argumenata, ne samo da je neodgovorno nego i štetno za cjelokupan ovaj proces, čega smo, uostalom, i svjedoci.
Što je s poduzimanjem posebnih istražnih radnji? I time se manipulira i imputira da će se koristiti samo u određenim slučajevima i sl.?
– To se isto odnosi i na argument kako će se našim tekstom tjerati zakonodavac da, ako se propiše neko teško djelo, mijenja ponovno Zakon o kaznenom postupku, da propiše kako se za njegovo dokazivanje mogu poduzimati posebne istražne radnje. Bojim se da je poenta i suština odluke Ustavnog suda upravo u tome, a u cilju zaštite ljudskih prava i sloboda. Kaznena djela se propisuju u Kaznenom zakonu i određivanje visine zaprijećene kazne za počinitelje propisanih djela u jednu ruku predstavlja kaznu za počinitelja, ali i razdoblje u kojem će doći do njegove resocijalizacije i povratka u društvo, ali to ne znači da u tom trenutku zakonodavac cijeni i treba li dokazivanje tog djela dati mogućnost za korištenje posebnih istražnih radnji. Uputa Ustavnog suda je jasna – da se to treba razmatrati kroz Zakon o kaznenom postupku, stoga nije dovoljno da djelo ima propisanu “ozbiljno visoku” zaprijećenu kaznu i na taj način dopuštati kršenje ljudskih prava korištenjem posebnih istražnih radnji. Postoje i druge metode dokazivanja.
Znači, HDZ nije za anarhiju i oslobađanje kriminalaca kako se to u posljednje vrijeme isticalo u javnosti?
– Mi smo za to da se jasno zna tko je nadležan za što i tko i kada može koristiti metode koje krše prava osoba koje su predmet istrage. Nemojmo zaboraviti, nerijetko istrage ne završavaju podizanjem optužnice ili se donose oslobađajuće presude, a sve što se prikupi posebnim istražnim radnjama učini se dostupnim javnosti na suđenju, poslije toga nema reparacije. U svojoj apelaciji Borjana Krišto je jasno istaknula koje su manjkavosti odredbi ovog Zakona i koje reperkusije to ima na BiH, a to je u svojoj odluci potvrdio Ustavni sud. Pokušali smo doslovno se držati uputa iz odluke Ustavnog suda. Mislim kako su se odavno stekli uvjeti i da je krajnje vrijeme da se u BiH razgovara otvoreno, a ne da se uvijeno i lažno nama podmeće nešto za što je svima jasno da ne stoji. Odrasli smo ljudi, izgrađeni političari, a vjerujem kako dovoljno ima povjerenja da se ne zavaravamo na ovakav licemjeran način te možemo o svemu razgovarati i naći zajednički jezik. Jer, unatoč svemu, vjerujem da nam je svima isti cilj, a to je uspostavljanje vladavine prava i na tim osnovama pravne države BiH, kao i članstvo BiH u EU. Mi smo za euroatlantski put BiH, pravnu državu i vladavinu prava, ali smo i za to da se uvede red i otvoreni smo za razgovore koji će nam pomoći u našim nastojanjima.
Nije problem samo izmjena Zakona o kaznenom postupku, postoje problemi i s drugim propisima: kao da se politički gura priča koje u biti nema. Kako to komentirate?
– Ma naravno, pa najbolji primjer je nacrt izmjena Zakona o pomilovanju i pompe koja se oko toga stvorila, tako da je izgledalo kao da puštamo sve zatvorenike osuđene na kaznu dugotrajnog zatvora. Objašnjenje da se radi o davanju mogućnosti i osobama osuđenim za takva djela da mogu podnijeti zamolbu, o kojoj opet odlučuje Predsjedništvo BiH, kolektivno tijelo, nije nas odvelo nigdje. Ova odredba se nikad ne mora primijeniti u praksi, ali kao mogućnost može afirmativno utjecati na zatvorenika da se zalaže da svojim ponašanjem u zatvoru stvori veću vjerojatnost za pomilovanje jednom kada se steknu i formalni uvjeti za podnošenje zamolbe, odnosno da je odslužio 3/5 kazne.
