U sklopu manifestacije “Lipanjske zore 1992.- 2018.”, danas je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća pred spomen obilježje u krugu vojarne “Stanislav Baja Kraljević” u Mostaru obilježena 26. obljetnica od oslobađanja spomenute vojarne.
Na današnji dan 1992. godine hrvatske snage ušle su u mostarsku vojarnu, u mostarska naselja Rodoč i Jasenice te u krug razorene tvornice Aluminij. Pri oslobađanju vojarne poginuli su pripadnici HVO-a Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić, a 14 pripadnika HVO-a je ranjeno.
General zbora HVO-a Stanko Sopta prisjetio se 11. lipnja prije 26 godina kada je oslobođena vojarna tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Prema njegovim riječima, prije dvadeset šest godina, kada smo boj vodili, kada smo oslobađali Mostar, kada smo ljudski bitak i ljubav prema bratu čovjeku potvrđivali osobnom žrtvom, jedan od naših zapovjednika bijaše general Slobodan Praljak. Bijaše to čovjek koji nije posustao u svom svjedočenju, bijaše ustrajan i ponosan na svoje suborce, na dijela koja učini, odbacio je sve laži koje mu zlobnici pripisaše. Mostar ga je tada slavio kao osloboditelja, a licemjeri koji su mu se tada dodvoravali kasnije su ga lažima optuživali “ –istaknuo je general Sopta.
Nakon polaganja vijenace i govora generala Sopte, služena je misa za sve poginule branitelje u kapelici sv. Ivana Krstitelja u Vojarni. Druženje velikoga broja veterana HVO, sudionika operacije, nastavljeno je u kraj spomen kapelice.
Cijeli govor generala zbora HVO Stanka Sopte
Poštovani prijatelji, dragi suborci, djeco, roditelji, supruge naših pokojnih vitezova, pozdravljam Vas od srca. Vi me obvezujete i nadahnjujete da žrtva koju su prinijela naša braća za slobodu svog doma, svoje obitelji, svog Hrvatskog naroda ne bude zaboravljena i da na njoj nađemo novu snagu i nadahnuće kako bi njihov san o slobodi, napokon postao kolijevka za dostojanstven život hrvatskog čovjeka.
Današnja obljetnica, kada smo u operaciji Čagalj 1992. godine oslobodili Mostar i dolinu Neretve od agresora, od Jugoslavenske narodne armije, od Četnika, od veliko Srpskog agresora, veliko je i slavno poglavlje koju su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane svojom žrtvom, svojom krvlju ispisali.
Ta velika energija, ta stoljetna želja za slobodom hrvatskog čovjeka, ta jednostavna ljudska potreba da zbacimo sve okove, pa i okove komunizama pod kojima smo skoro kao narod nestali, bila je utkana u nama. Nije bilo dvojbe sedmog lipnja 1992. kad smo, od Čapljine preko Dubrava, Stoca, Bune, Mostara, Bijelog Polja, pa do vrha Veleža krenuli oslobađati našu stoljetnu grudu ove slavne Hercegovačke zemlje da ćemo u tome uspjeti. Ponavljam, nije bilo dvojbe u pobjedu, a nije je bilo, jer su vitezovi cijenu slobode bili spremni platiti i plaćali su je, svojim životima.
Ovdje su, 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, dali njih dvojica, Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja. Oni su dali najviše! Dali su živote! Sa zahvalnošću i divljenjem spominjemo se naših ranjenih, spominjemo se sviju koji dadoše svoj obol za bližnjega svoga!
Prije dvadeset šest godina, kada smo boj vodili, kada smo oslobađali Mostar, kada smo ljudski bitak i ljubav prema bratu čovjeku potvrđivali osobnom žrtvom, jedan od naših zapovjednika bijaše general Slobodan Praljak. Bijaše to čovjek koji nije posustao u svom svjedočenju, bijaše ustrajan i ponosan na svoje suborce, na dijela koja učini, odbacio je sve laži koje mu zlobnici pripisaše. Mostar ga je tada slavio kao osloboditelja, a licemjeri koji su mu se tada dodvoravali kasnije su ga lažima optuživali. S gnušanjem je dodvorice i laži odbacivao cijeli život. Ljubav prema istini, ljubav prema ljudima u njemu je bila neiscrpna. Ljudsko dostojanstvo bilo mu je iznad svih blaga ovog svijeta i to je potvrdio žrtvom života! Hvala ti Generale!
Danas su nam misli pune košmara i strepnje, i naviru bolna pitanja;
Jeli sve bilo uzalud?
Jesu li neki žrtvu obeščastili?
Jeli misle samo na sebe, a narod zaboravljaju?
Gdje je dostojanstvo čovjeka?
Tko ga gazi?
Zašto hrvatski čovjek danas odlazi u tuđi svijet?
Sigurni smo i znamo! Nije bilo uzalud, no isto tako smo sigurni da su mnogi našu žrtvu zlorabili. Odlazak sa stoljetnih ognjišta je posljednja opomena današnjim odgovornim, da se okrenu narodu i da rade za njegovo dobro!
Dragi prijatelji, dragi suborci, vojnici, dočasnici i časnici, puče Hrvatski, čestitam Vam ovu slavnu pobjedu iz tih Lipanjskih zora 1992.! Neka nam je ova pobjeda na čast i diku, kako danas tako i u sva vremena dok hrvatsko srce bije!
Poginulim našim Vitezovima, neka je pokoj vječni i laka gruda zemlje Hrvatske, a nama svima, njihova žrtva neka bude svetinjom i opomenom! ŽIVJELI!
