Bosanski franjevac, teolog i publicist fra Drago Bojić dao je intervju za sarajevsko Oslobođenje. U njemu je „nagazio“ Međugorje, Tuđmana, biskupe…
Osim toga kaže kako bosanskohercegovački katolici, pritom ne spominjući Hrvate, trebaju suočiti sa zabludama, pogreškama i zločinima iz prošlosti te odbaciti političke iluzije koje su ih dovele u ovo stanje, očito aludirajući na to da Hrvati ne trebaju tražiti ravnopravnost u BiH, već se podčiniti političkom Sarajevu.
Tekst prenosimo na Bošnjačkom jeziku, onako kako je i objavljen.
Poštovani fra Drago, otvorili ste u prostorijama Internacionalnog multireligijskog i interkulturalnog centra Zajedno prvu tematsku sesiju “Između religijskog i sekularnog”, iza koje stoje Fer diskursi, inicijativa grupe mladih ljudi iz BiH koja ima cilj “reaktualizirati teme religije i feminizma”. Koliko smo mi spremni čuti drugačiju perspektivu?
– Teme kojima se bave Fer diskursi bi trebale biti dio obrazovnog sistema. Tim temama bi se trebale baviti i religijske zajednice, njihove institucije, ponajprije teološki fakulteti. No, to je rijedak slučaj jer su naše religijske zajednice isključivo patrijarhalne zajednice.
Proizvodnja nasilja
I naša društva su izrazito patrijarhalna društva, u kojima se žene svode na sluškinje, rađaonice i objekte seksualnih izopačenosti. Tome dosta doprinose i same žene, jer svojim stavovima i same promoviraju patrijarhalne vrijednosti kao što je nekritički odnos prema tradiciji, religiji, naciji.
Može li se tu govoriti o svojevrsnoj hipokriziji?
– Hipokrizija je napast svakoga, a u nas je postala poželjni stil života. Ova društva su nastala na laži i održavaju se na laži. Laž je postala prirodnim stanjem, normom ponašanja, lažljivci su dobri građani, kako je još početkom devedesetih godina pisala Dubravka Ugrešić. Moguće je javno tobože zagovarati slobodu, govoriti o ljubavi i praštanju i istodobno se u praktičnom životu kameleonski prilagođavati vlasti, ostati u blatu društvene, političke i religijske poželjnosti i živjeti šizofreno.
Kako shvatiti da je nespremnost prihvatanja drugog karakteristika i teokratskih, ali i ateističkih društava?
– Svako društvo u kojem dominira jedna ideologija, bila ona teistička ili ateistička, nužno proizvodi nasilje. Kad god se vlastite stavove zastupa dogmatski, kad ih se uzdiže do nedodirljivosti, kad ih se nekritički apsolutizira, iz toga nužno proizlazi nasilje. Povijest teokracija i ateizama je prepuna nasilja.
Voljela bih da onima koji ne znaju opišete šta je bio Vaš “grijeh”, pa su Vas sklonili s mjesta urednika Svjetla riječi i mjesta predavača komunikologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu?
– U hijerarhijski ustrojenim religijskim zajednicama se sve tolerira, i laž i pronevjera i korupcija i kriminal, čak i oni postupci koji bi se morali krivično kažnjavati, ali ne i neposlušnost i kritičnost prema onima koji imaju vlast i koji se pritom uvijek kriju iza zajednice i tobože interesa zajednice. S druge strane, pokoravanje vlastima donosi ugodan život, novac, privilegije, službe i sebeljubivi osjećaj važenja i dominacije nad drugima.
Iako se svi kunu u to da treba prvo čistiti u svome dvorištu, Vi ste jasnom osudom njegovanja tuđmanovštine takođe doživjeli mnoge kritike?
– Osude i klevete su dolazile i dolaze sa svih strana, i od ljudi iz moje franjevačke zajednice i općenito od ljudi u Katoličkoj crkvi, i od ljudi iz politike i takozvanih malih običnih ljudi, koji znaju biti nevjerojatno zli i izopačeni. Ali, bilo je i ima i podrške i pozitivnih reakcija.
Kao i Vi ranije, i papa Franjo javno se oglasio o manipulacijama u vezi s Gospom u Međugorju. Da li su Vam se Vaši kritičari potom izvinili na neki način?
– Nije mi se nitko izvinio, jer vjerojatno i ne misle drugačije. Ni papine riječi ništa nisu promijenile. Ostajem i dalje pri svom stavu. Preko međugorskog svetišta se ljudima nudi duhovnost koja ih osiromašuje, koja im pruža lažnu utjehu, koja ih nezdravo “spiritualizira”, duhovno razboljuje i dehumanizira.
Ništa takvu štetu duhovnosti katolika na ovim prostorima ne nanosi kao “međugorsko duhovnjaštvo”, takozvani karizmatici i konzervativni katolički mediji kao što je radio Mir Međugorje i njemu slični. Međugorsko duhovnjaštvo se proširilo među katolicima i mnogima je postalo kriterijem vjere. No, ono je vezano uz pogrešnu mariologiju, nekritičnost prema nacionalizmu, bazira se na čudima i koketira s magijom i praznovjerjem. Međugorsko duhovnjaštvo zakriva pravo lice kršćanstva.
Šta Vas je ponukalo da među prvima progovorite o tome da su se članovi bosanske franjevačke zajednice približili hercegovačkim franjevcima kada je u pitanju odnos prema državi BiH?
– Sve je manje razlika i čini se da se i bosanski franjevci sve više utapaju u hrvatsko političko i crkveno jedinstvo, koje najbolje sažima sintagma “Crkva u Hrvata”. I sad, kada je zbog velikog iseljavanja voda došla do grla, naši biskupi pozivaju na molitvu za duhovnu obnovu katolika u BiH. Molitva može mijenjati ljude i pozitivno utjecati na njihov praktični život, ali duhovna obnova katolika će se teško dogoditi pobožnim “moljenjem krunice”.
Zdrav konflikt
Obnova će se dogoditi ili će barem otpočeti ako se bosanskohercegovački katolici suoče sa zabludama, pogreškama i zločinima iz prošlosti i ako odbace političke iluzije koje su ih dovele u ovo stanje. Obraćenje dolazi iz priznanja vlastitih grijeha, iz kajanja i posve novog početka.
Nedavno je Islamska zajednica u BiH organizovala skup posvećen odnosu svjetovnog i religijskog, čulo se mnogo mudrih riječi, ali nije bilo dijaloga?
– Rijetko je koja tako važna riječ u našem vremenu toliko potrošena i ispražnjena od sadržaja kao dijalog. O njemu najviše govore religijske vođe, a najmanje ga žele. Oni su prisvojili sebi dijalog i tako kontroliraju da ga bude što manje. Više ga smatraju taktikom nadmudrivanja nego duhovnošću i otvorenošću za drugoga. Dijaloga nema bez druge, drugačije strane i nema ga bez zdravog konflikta, jer je riječ o zajedničkom traženju istine. U nas je i dijalog predstava za javnost, pokriće da se i dalje nastavi po svome.
Može li se Vaše padanje u nemilost povezati i sa Vašom kritikom očigledne zloupotrebe religijskog i nacionalnih i stranačkih ideologija?
– Previše je političke religije u javnosti, a malo vjere kao životnoga pokretača dobra. Sveprisutna manifestativna religioznost razotkriva ustvari nesigurnost u vjeri, malovjernost i duhovno siromaštvo vjerskih zajednica, njihovih vođa i članova. Mnogi misle da više izvanjske religije znači i više vjere. A upravo je suprotno: što je vjera dublja i ozbiljnija, to je samozatajnija i solidarnija, piše Oslobođenje.
