Uskrsnu poruku vrhbosanskog nadbiskupa metropolite Vinka kard. Puljića prenosimo u cijelosti…
Svako vrijeme ima svoje svjedoke. No, premda živimo u istome vremenu ne doživljavamo ga i ne sudimo svi jednako. Siromašni među nama osjećaju ga drugačije od onih bogatih; bolesni različito od zdravih; a marginalizirani u društvu potpuno suprotno od onih utjecajnih.
Drugačije gleda na ovaj svijet čovjek koji nema novaca platit ogrjev, a drugačije onaj koji kupuje skupocjeni automobil; različit je pogled na ovo vrijeme očima bolesnika koji se liječi po našim zdravstvenim ustanovama, od onoga koji plaća svoje liječenje u privatnim klinikama u inozemstvu; drugačije ocjenjuje sadašnji život obespravljeni građanin, a drugačije utjecajni političar.
Stoga mi se, kao nadbiskupu, vrlo teško obraćati svima na isti način jer sam svjestan da u ovoj zemlji „sit gladna ne razumije, a gladan situ ne vjeruje“. Ipak, kao pastir, a po uzoru na jedinoga pravoga Pastira, kojega s pravom nazivamo Dobrim – Isusa Krista (usp. Iv 10,11), stavljam se na stranu onih kojima je potrebita riječ utjehe i ohrabrenja.
Draga braćo i sestre, vjerujmo da ćemo zajedničkim snagama, uz Božju pomoć, doći do boljih vremena! Vjerujmo da se isplati živjeti časno i pošteno kako bi, prema riječima Sv. Pavla, Bog Mira bio s nama (usp. 2 Kor 13,11).
U ovome vremenu – što nas to izjeda?
Istina, puno je toga što nas kao narod izjeda:
U zadnje vrijeme izjeda nas demografska hrđa. Sve je manje dječjeg smijeha i plača u našim obiteljima i župnim zajednicama; zaboravljamo dobro nam poznatu dječju graju po našim školama i sve rjeđe viđamo zaigranu djecu na našim ulicama. Postajemo staračka nacija koju ne čeka svijetla budućnost.
Posebno nas izjeda migracijska hrđa. Naš pomladak odlazi i nepovratno se seli u druge zemlje, a nitko se ne smatra odgovornim za to. Međutim, očita je nestabilnost i napetost na svim poljima našega života, što opravdano obeshrabruje mlade ljude, štoviše potiče ih da bježe iz vlastite zemlje.
Izjeda nas korupcijska hrđa od koje nam zakazuje i zdravstvo, urušava se sudstvo i banalizira se i manipulira sa školstvom. Komu danas da se požali naš bolesnik, komu da se utekne obespravljeni, čemu da se nadaju naši školarci?
Nažalost, mnogo je toga u našem društvu što nagriza hrđa, a svjesni smo i da su nam neke vitalne funkcije već odavna zahrđale. Industrija nam se urušila; zakazala je ekonomija i proizvodnja; u zemlji ruda, šuma i pitke vode, nestala je ozbiljna i odgovorna proizvođačka strategija; zakazala nam je poljoprivreda i stočarstvo; u zemlji prostranih pašnjaka i planinskih zaravni, izgubili smo svoja stada, svoje blago – kako narod kaže, a suvremena tehnologija postala nam je skoro nepoznat pojam.
U zemlju, inače zdrave i sposobne mladeži, umjesto športa, inovacije i rekreacije, uvukli su se poroci alkohola, droge, besposličarenja i kriminala. Sve nas ovo tjera na zaključak da je ovo zemlja nazatka, a ne napretka. Zbog toga osjećamo kako je uzaludno govoriti, a kamoli očekivati jednaka ljudska i građanska prava. Indijska poslovica veli: „Zar će glava tražiti mirisno cvijeće, kada trbuh traži šaku rižu?“ Ne može se očekivati poštivanje građanskih prava, uvažavanje drugih i drugačijih u zemlji razočarane sirotinje kojom vladaju sumnjivi bogataši. Korupcija je najveća ljudska kušnja. Ona, kako kaže Goethe „i najmudrije ribe tjera na udicu“ podmićivanja i kriminala.
Dok god se bude potkradalo ovu zemlju, a ne izgrađivalo i dok god se bude pljačkalo zajedničko dobro, a ne čuvalo i razvijalo, bit ćemo jedni drugima sve veći neprijatelji jer jaz između onih koji nepravedno stječu i onih od kojih se otima, postat će razlogom trajne nestabilnosti ove zemlje. Mi trebamo zemlju blagostanja i napretka, a ne zemlju nereda i kriminala. Naša se politička orijentacija od one devijantne mora sržno okrenuti u moralnu, od one otimalačke, pohlepne i lakome mora postati skromna, savjesna i transparentna. Svi se zapravo moramo preobraziti u skromno, čestito i radino društvo s kojim će se naši mladi ponositi, a ne odricati, tražeći neko drugo bolje društvo u tuđem svijetu. Ova gruda je prije svega njihova zakonita majka za koju su im očevi prolili znoj, suze i krv. Ovo je njihova zemlja jer smo je kao njihovi očevi i majke naslijedili od svojih i njihovih predaka te smo dužni predati im je u poklad, a ne ih tjerati iz nje.
U ovome vremenu – što nas to ozdravlja?
Ovako se Psalmist prisjeća pobjede nad ljudskim zlim srcem: „Da nije Gospodin za nas bio – neka slobodno rekne Izrael – da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali. Kad je uskipio bijes njihov na nas, voda bi nas podavila; bujica bi nas odnijela, vode pobješnjele sve nas potopile.“ (Ps 124,1-4).
Iskustvo Boga i njegove djelotvornosti u svijetu davno je još doživio starozavjetni pravednik. A Sin Božji Isus Krist sam je postao Očevo vidljivo djelo zauzimanja za ovaj svijet i svakoga čovjeka u njemu (usp. Iv 3,16). Tako, zlo i kušnje u svijetu nemaju zadnju riječ i vjernik ima sredstva kako im se oduprijeti. Ne logikom „oko za oko, zub za zub“, nego praštanjem, dobrotom i primjerom.
„Krošnjato stablo po svojoj naravi ne može uskratiti hlada čak ni svome drvosječi“ (Hitopadeša). Kršćanska dobrota kojoj nas je Sin Božji naučio, druge ne smije ubijati, nego ozdravljati. Međutim, velika je varka ako svoju kršćansku dobrotu poistovjetimo s naivnošću. Božjom snagom naše dobro trijumfira nad zlom, naša pravednost nadvladava nepravdu, našim poštenjem iskorjenjuje se lopovluk, a nada u vječni život čuva nas od ovozemaljskih interesa. Svi smo naime, prema onoj Mojsijevoj, samo „aramejski lutalice“ (usp. Pnz 26,5) ovdje na zemlji dok se konačno ne smirimo u Gospodinu. Taj smiraj, to utočište, Sin Božji, Isus Krist ponudio nam je u Očevoj domovini, tj. u svojoj domovini gdje će biti naše vječno prebivalište. Prema tome, ovozemaljsko stanište treba biti slika onoga savršenoga nebeskoga obitavališta, a mi graditelji Božjega kraljevstva već ovdje na zemlji.
Bog nam je dakle u svome Sinu ponudio bolji život. Život u miru i blagostanju, život u zajedništvu i ljubavi. Čovjek je taj koji odlučuje hoće li biti za ili protiv ove Božje ponude.
Uskrsnuti u novo vrijeme
Valja nam se stoga, braćo i sestre, suočiti sa svim navedenim i nenavedenim kušnjama koje zajedno proživljavamo (usp. 1 Pt 1,6). Pristupimo s vjerom i pouzdanjem u Krista koji je pobijedio zlo i donio nam nadu u pobjedu dobra. Nemojmo dopustiti da nam „nadu ukradu“ kako bi rekao papa Franjo, nego se hrabro suočimo s izazovima i dajmo svoj doprinos izgradnji života koji će biti ljudskiji, pošteniji i čestitiji!
Krist nam je prije svoje smrti ostavio otajstvo Euharistije po kojoj nas krijepi u našem hodu i svagdanjoj borbi. Hraneći se njegovim Tijelom i Krvlju, učvrstimo svoje sjedinjenje s njim koji je naš Put, Istina i Život. Put u bolje sutra, Istina koja jedina oslobađa i Život za koji se isplati biti čestit, pošten i svet (usp. 1 Pt 1,16).
Krist nas je svojim uskrsnućem usrećio nesebičnim bratoljubljem (usp. 1 Pt 1,21-22). Izgrađujmo, onda, međusobnu solidarnost kako bismo unijeli više svjetla u ovo sumorno društvo i tako ga iznutra ozdravljali! Hajdemo kao narod uskrsnuti, oživjeti, preobraziti se i usmjeriti na bolji i ljepši život!
Iskreno vas pozivam na ovaj korak dobra protiv zla, svjetla protiv tame, istine protiv laži, nade protiv beznađa.
Duboko vjerujem da će nam Kristovo uskrsnuće uliti novu snagu i učvrstiti postojeću nadu. Ne bojmo se života, nego prihvaćajmo i odgajajmo djecu s vjerom i ljubavlju! Ne plašimo se svoje zemlje, svoje grude, svoje majke – jer se isplati u njoj ostati i za nju se boriti i žrtvovati! Ne popuštajmo zlu jer dobro pokreće ovaj svijet! Volimo svoje, poštujmo tuđe! Neka u svima nama zaživi sinodalno geslo: „SVE OBNOVITI U KRISTU!“
U tom duhu neka vam je blagoslovljen, sretan i radostan Uskrs!
Neka vam Dobri naš Pastir donese pregršt životne radosti i spremnosti suočiti se sa svim izazovima svagdašnjice, imajući na pameti da smo djeca Božja, koja poput svjetiljke svijetle u svijetu.
