Budu li tjerali lisicu svoga entiteta, Hrvati će istjerati vuka novoga rata! Grozomorna prijetnja bošnjačkoga političkog vođe da hrvatski entitet u BiH „nije moguć bez sukoba i bez rata“ – izrečena u ime oca i sina Izetbegovića i duha njihove politike – nije se čula od završetka rata u toj susjednoj i svima simpatičnoj i dragoj državi. Kao da jedan rat nije bio previše da ubije kod svih svaku volju za novim ratovanjem!
Psiholozi bi mogli istraživati: kolike su u srcima duboke ratničke rezerve, nepotrošene u surovu ratu u kojem su izgubili i prividni pobjednici. U glavi ga ne bi smjelo biti. Iz podzemlja su jednom uskrsnuli toliki mračni likovi i teški zločin(c)i iz bosanske prošlosti da ih je opasno zazivati i drugi put. Zar Andrić i Selimović nisu ništa (na)pisali o mentalitetu koji nije lako kontrolirati? Nije Bakiru Izetbegoviću prvi put da udara po Hrvatskoj i po Hrvatima, kao da mu otimaju očevinu.
Politički je u najmanju ruku nekorektno, a građanski nepristojno, zveckati oružjem u Hrvatskoj, i k tome i dalje sporiti jedan sasvim miroljubivi hrvatski projekt da gradnjom mosta poveže dva dijela svoje države. Vani bi rekli da hoće kvariti praznik susjedu koji je u ratu – uza sve što je loše (u)činio s Herceg-Bosnom – zbrinjavao stotine tisuća Bošnjaka i spriječio da na „hijerarhiji zla“ Bihać ne pretekne Srebrenicu.
Točno je da su „hrvatske snage“, vojne i političke, zaratile nepotrebno s Bošnjacima (i za taj je rat trebalo dvoje), da su počinile zlodjela zbog kojih su dobile teške međunarodne kazne; sa te bi se strane mogla razumjeti osjetljivost Izetbegovića mlađeg. Ali, hrvatske su vlasti, i vojne i političke, davale BiH presudnu pomoć, da može preživjeti rat i dočekati mir. Američki veleposlanik Peter Galbraith – koji je, inače, nadgledao i radove i ratove na opožarenom području – zna o čemu govori kad kaže da je Hrvatska dobila mandat Amerike da i u BiH odradi posao za koji Amerikanci (ni Europljani) nisu bili spremni žrtvovati ni jednoga svoga grenadira; sa te bi strane bošnjački političar morao prema Hrvatskoj biti politički korektniji.
U politici je ponekad najteže objasniti lake i jednostavne stvari: ako postoje dva entiteta, zašto je sporan treći? Zašto i on ne bi mogao – čak ni smio – postojati, kad već postoje tri ravnopravna naroda koji čine državu? Ili drukčije, ako je jedan entitet sporan, i nemoguć, zašto su dva nesporna i moguća? Ili još dalje u toj logičkoj vježbi: ako u jednoj državi postoje tri naroda, koji su ustavno izjednačeni, konstitutivni, kako se to uvriježilo govoriti među nestručnjacima, zašto bi dva imali veća prava od trećega, a treći manja od dva ostala. A ako je treći, zakinut u pravu na svoj entitet, brojčano najmanji, onda njegov status ima karakter neravnopravnosti, nepravde i nejednakosti. Dotle ide logika; dalje ide politika. Objašnjenje da Hrvati u BiH pretežno žive u pomiješanoj zajednici s Bošnjacima muslimanima, i da ih nije moguće (o)dijeliti, može služiti kao pokriće onima koji su „svoj“ prostor temeljito „očistili“ u ratu, pa izmiču ograničenjima koja se nameću najmanjem narodu; ne može, pak, opravdati sumnju zašto u hrvatskome entitetu (kad se već ne govori o političko-administrativnim jedinicama) ne bi živjeli Bošnjaci, a u bošnjačkome Hrvati. Zašto bi entiteti morali biti „čisti“? Ako bi entiteti služili opravdanju nacionalizama, ili kao politički feud lokalnih diktatora, treba od njih na vrijeme odustati, i ne osnivati nove. Ali, ako entiteti služe ravnopravnosti triju brojčano nejednakih ali ustavno-politički ravnopravnih naroda, ako funkcioniraju na demokratski način, ako štite političke slobode i prava ljudi, ako osiguravaju njihov napredak i ako, u konačnici, sudjeluju u stabilnom i demokratskom funkcioniranju zajedničke države, entiteti mogu imati sasvim pozitivnu ulogu u BiH, na prijelazu od Balkana prema Europi.
Bosanci nisu u modi…
Povijest je od Bosne učinila složenu, pa i kompliciranu državu, koja se mjeri brojem entiteta, koji, opet, ne odgovaraju broju naroda i broju religija (politički, sve utjecajnijih). Poslije duge vladavine Turaka, koja je zemlju više razjedinila nego što je ujedinila njezine naslijeđene razlike, ni s Austro-Ugarskom, ni s dvije Jugoslavije, nisu se uklopile u sklad etničkog i građanskog ključa. Zato BiH stoji kao čardak ni na nebu ni na zemlji, kao sui generis država u Europi, koja ne može sebi pomoći da bi joj drugi pomagali. I Švicarska je složena država, konfederacija triju naroda, u njoj žive Švicarci koji govore njemački, Švicarci koji govore francuski i Švicarci koji govore talijanski. Prava ne proizlaze iz broja, odnosno veličine triju narodnih zajednica: talijanska je najmanja, ali je politički ravnopravna s najvećom, njemačkom zajednicom, svaka ima svoje kantone, svoje institucije i zajedničku državu, kojoj su odani. Švicarci u njima i s njima sretno i sigurno žive; njihovu sreću čine druge, važnije stvari: bogatstvo, tolerancija, uspješnost i uređenost. Čak i kad je cijela Europa ratovala, Švicarska je bila neutralna; čuvala je novac cijeloga svijeta. BiH nije imala takvu sreću da bude svjetska riznica, ona je izazivala ratove i bila u njih stoljećima redovito uvučena, toliko da je rat ušao u dnevni vokabular njezinih političara.
Entiteti, ili političke jedinice unutar iste države, nisu njezina sreća, a ne moraju biti ni njezina nesreća; ovisi čemu služe i za što se upotrebljavaju: miru ili ratu, stabilnosti ili nesigurnosti, slobodi ili opresiji, demokraciji ili prisili. BiH je povijesno toliko kompleksna i komplicirana, kao Le Goffova „granica civilizacija“, da je sve europske instance od Berlinskoga kongresa nisu uspjele spojiti u stabilnu državu. Unutrašnje podjele nisu samo posljedica rata; možda su, u nekoj mjeri, bile uzročnici ratovanja. Ondje su, poslije turske vladavine, živjeli muslimani, katolici i pravoslavci; istraživač Luka Đaković je, na popisu stanovništva, izračunao da su bili pravilno raspoređeni (katolici većina u Banjaluci i Tuzli!); poslije Austro-Ugarske, uselili su se Hrvati i Srbi, a u drugoj Jugoslaviji Tito je, kao tampon između dva najveća i konkurentska naroda, muslimane uzdigao na rang treće nacije u BiH. Bosanci su bili više oznaka porijekla nego državljanstva. Naslijeđenu zbrku oko identiteta pojačali su Izetbegovićevi ideolozi kad su religijsku pripadnost proizveli u novu nacionalnu grupaciju Bošnjaka. Problem povezivanja i integracije godinama i dalje raste, umjesto da se smanjuje. BiH postaje problem za svoje narode, umjesto da bude rješenje za skladni, stabilni i sigurni (su)život.
Građanski model države koji zagovara Bakir Izetbegović nije na djelu ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Sloveniji i ni u jednoj nacionalnoj državi koje su nekad činile Jugoslaviju. Hrvatski će Srbin teško reći da je Hrvat (kao što francuski Hrvat kaže da je Francuz), Hrvat u Srbiji da je Srbin… Francuska je revolucija raščistila odnos između državljanstva i nacionalnosti u korist državljanstva i pripadnosti istoj republici; takav model još nije prošao carinu da bi ga BiH mogla uvesti. Nekad su ondje bili Bosanci, ali su oni zapamćeni po šlageru Bijelog dugmeta, i nakon raspada Jugoslavije i bosanskohercegovačke kataklizme, postali vrsta u nestajanju. Bosanci više nisu ni u modi (ljubavnika), ni u političkom optjecaju. Tko su danas Bošnjaci u BiH? Srbi neće reći da su Bošnjaci, oni su u najboljem slučaju bosanski Srbi; ni Hrvati nisu Bošnjaci, oni su Hrvati, više hercegovački negoli bosanski. Bošnjaci su, dakle, samo muslimani, oznaka za narodnost, ne i za državljanstvo.
Kriza identiteta raste, a ne pada. U BiH je jedan entitet, Federacija Bošnjaka i Hrvata, nastala usred rata, kao opomena zaraćenim savezničkim narodima, i kao izlaz i za Hrvate, da imaju neku zaštitu, i za Bošnjake, da nisu sami protiv svih. U krsnom listu Federacije nije zapisano, ali se podrazumijeva, da je savez s Hrvatima obrana od nekih drugih, manje željenih ili neželjenih savezništava. Tako je (iz)građen most kojim su bosanski Muslimani trebali krenuti na dugo političko putovanje na Zapad. Kao što se i iz Izetbegovićeve izjave vidi, nisu daleko odmakli; nepovjerenje u hrvatske „vodiče“ nije potisnuto, reklo bi se da danas nije manje nego što je bilo prije četvrt stoljeća, kad je u Washingtonu položen kamen temeljac Federacije. Što nije uspjelo podijeljenoj Europi, uspjelo je moćnom Billu Clintonu da u Bijeloj kući okupi zaraćene saveznike, Tuđmana i Izetbegovića; bošnjački je vođa zaštitio jedan bok, od Hrvata, a hrvatski predsjednik nagrađen je pisanim obećanjem da će Federacija konfederirati s Hrvatskom. Nakon Daytonskoga sporazuma, taj je dio aranžmana stavljen ad acta, da se i Republika Srpska ne bi mogla zakonito švercati i povezivati sa Srbijom. Ravnoteža nejednakih stvari u pravilu daje loš politički rezultat: srpski entitet tragičan je dokaz da se rat u BiH vodio za prostor, u tradiciji najgorih agresija, štoviše, da je agresija nagrađena, da je etničko čišćenje honorirano, da protjerivanje stanovništva nije dovoljno kažnjeno. Tako formirani entitet svršena je stvar i za Bekira Izetbegovića, iako su i Bošnjaci protjerani s većine prostora koji je zaposjela Dodikova Republika, a Hrvati doslovce desetkovani u njoj, i prepolovljeni u velikome dijelu Federacije.
Hrvati najviše izgubili u ratu
Hrvatska politika u BiH i prema BiH nosila je u sebi klicu budućeg neuspjeha, zato što nije vjerovala da je tamošnja država moguća, kad nije bila moguća jedna druga složena država, pa je razmatrala različite varijante raspleta njene krize, uključivo i podjelu između Srbije i Hrvatske, s malom „muslimanskom državom“, ili i bez nje. Vojni će stratezi i danas naći da je u uvjetima rata Franjo Tuđman rezonirao kao vojnik kad je obilježavao „svoj“ teritorij, bilo za buduće pregovore, bilo za druga rješenja. Politički gledano, danas je još očitije ono što je bilo očito prije 25 godina: da je savezništvo s Bošnjacima, i pored svih Izetbegovićevih oscilacija, bio hrvatski strateški interes, i da je – kad je savezništvo puklo s jedne i s druge strane – trebalo više paziti da se zločinima ne ugroze budući odnosi Hrvata i Bošnjaka. Bakir Izetbegović postavlja retoričko pitanje: tko je počinjao sukobe na Balkanu, kao da (se) ne zna odgovor tko je izveo posljednju agresiju. Nisu nužne haaške presude da bi se otkrile sve istine o ratu Hrvata i Bošnjaka, i o negativnoj ulozi (dijela) vlasti proskribirane Herceg-Bosne.
Ratni hrvatski entitet je rasformiran, i uključen u Federaciju; srpski je preživio rat, i sačuvao manje-više sve što su srpski ratnici postigli na terenu, uz pomoć oružja koje im je JNA velikodušno dala na raspolaganje. Kad bi se pravila bilanca, Srbi su dobili najviše, ne računa li se da su logorima, etničkim čišćenjem i u jednom dijelu (Srebrenica) priznatim genocidom, izgubili onaj dio budućnosti koji se mjeri ugledom i čistim obrazom; Bošnjaci su prošli rat s najvećim žrtvama, dobili su pola države, koju dijele s Hrvatima, kao većinski narod, dakle, sebi u prilog, ali nisu dobili ni malu muslimansku državu, kao što je nekad zamišljao Alija Izetbegović, ni cjelovitu BiH, pod bošnjačkom dominacijom, kao što su htjeli protivnici (kon)federalnog uređenja; Hrvati su najveći gubitnici u ratu jer su desetkovani u Posavini i u Krajini, prepolovljeni u Srednjoj Bosni, a zapadnu Hercegovinu im je i Vuk Drašković nudio na pladnju, jer nije bila u srpskim osvajačkim planovima. U miru su Hrvati pod dvostrukom stigmom, zbog ratnih zločina, koje je sankcionirao Haaški sud, s teškim optužbama na račun Hrvatske („udruženi zločinački pothvat“), i zbog otpora prema uređenju u kojem ne uživaju sva prava konstitutivnog naroda. Što je veći problem: to što Hrvati traže punu ravnopravnost ili što im se ona uskraćuje?
Možda je hrvatski plan o entitetu samo još jedna iluzija. I s iluzijama treba pažljivije, prije nego što im se navijesti rat.
