Povodom Dana Grada Dubrovnika i Feste svetoga Vlaha u kazalištu Marina Držića tradicionalno je održana svečana sjednica Gradskog vijeća.
Nakon Himne Republike Hrvatske i odavanja počasti poginulim braniteljima, Svečanu sjednicu otvorio je predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica, koji je između ostalog kazao: „Dok smo jasno okrenuti k stvaranju i izgradnji boljeg društva, iz slavne Dubrovačke Republike baštinimo sklad, mjeru, odgovornost, zaštitu javnog interesa te skromnost. Na tim postulatima smo krenuli rješavati nagomilane probleme, a u kratkom smo razdoblju riješili nekoliko važnih višegodišnjih problema“. Naglasio je važnost Gradskog vijeća kao mjesta donošenja odluka „jer nitko bolje od nas ne osjeća bilo našeg grada“, poručio je.
Nazočnima su se prigodnim govorima obratili izaslanik predsjednika Vlade RH i ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Oleg Butković i župan Nikola Dobroslavić, dok je izvješće o radu gradske uprave u proteklom razdoblju podnio gradonačelnik Mato Franković.
Na sjednici su dodijeljena su i godišnja javna priznanja, odnosno nagrade Grada Dubrovnika. Nagrada Grada Dubrovnika za životni djelo dodijeljena je akademiku Stjepanu Krasiću i posthumno padru Petru Perici. Dobitnici godišnjih nagrada Grada su mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, Ljekarna Čebulc i Udruga slijepih i slabovidnih osoba Dubrovnik.
Prisutnima se u ime nagrađenih obratio akademik Stjepan Krasić. „Ovim Dubrovnik dokazuje kako njegovo bogatstvo nisu raskošni dvorci i palače, luksuzni kruzeri i turizam, nego njegovi ljudi. Mi Vam zahvaljujemo na ovom Oskaru Grada Dubrovnika i čestitamo vam ovaj blagi dan“, rekao je između ostalog tijekom svog obraćanja akademik Krasić.
Akademik Stjepan Krasić dobitnik je Nagrade Dubrovnika za životno djelo za izniman doprinos u znanosti i kulturi.
Akademik Stjepan Krasić, ugledni hrvatski dominikanac i dugogodišnji profesor povijesti na Papinskome sveučilištu sv. Tome Akvinskoga (Angelicum) u Rimu, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, povjesničar europskoga ugleda, enciklopedist, ujedno i erudit svjetskoga glasa, zadužio je Dubrovnik svojim predanim zanstvenim radom. Unutar autorova znanstvenoga opusa ističu se opsegom radovi tematikom vezani uz Dubrovnik – deset znanstvenih knjiga tiskanih u zemlji i inozemstvu, kao i 113 znanstvenih radova.
Među njima nezaobilazni su oni vezani uz kapitalno djelo hrvatske historiografije Bibliotheca Ragusina Serafina Marije Crijevića, koje je postalo dostupno zainteresiranom čitateljstvu pošto ga je Stjepan Krasić priredio za tisak i objavio uz iscrpne komentare. Krasić je svoje životno djelo posvetio Stjepanu Gradiću (Dubrovnik, 1613. – Rim, 1683.), jednom od najznačajnijih ličnosti hrvatskoga XVII. stoljeća. Akademik Stjepan Krasić obradio je u svojim znanstvenim raspravama gotovo sve bitne segmente dubrovačke prošlosti. Primjerice, u Povijesti Dubrovačke metropolije i dubrovačkih nadbiskupa bavio se poviješću dubrovačke nadbiskupije, a djelom Zdravstvena kultura i nekadašnja ljekarna Dominikanskog samostana u Dubrovniku internacionalizirao je medicinsku povijest Dubrovnika. Pored navedene akademske djelatnosti u Rimu je bio aktivan član udruge Comitato pro Croazia za pružanje humanitarne pomoći Hrvatskoj za vrijeme Domovinskoga rata te Hrvatsko-talijanske udruge za razvijanje hrvatsko-talijanskoga prijateljstva. Isto tako bio je inicijator obilježavanja groba glasovitoga hrvatskog liječnika, Dubrovčanina Đura Armena Baglivija, u crkvi San Marcello, pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 1995. godine.
Životpis akademika Srjepana Krasića
Stjepan Krasić rodio se 6. listopada 1938. u Čitluku kod Mostara. Otac mu je bio Ivan , majka Luca r. Pervan. Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču (1950-57). Odsluživši dvogodišnju vojnu obvezu (1958 – 1960), studirao filozofiju na Visokoj Filozofsko-teološkoj školi Dominikanskog reda u Dubrovniku (1960-62), teologiju na Teološkom fakultetu Sveučilista u Zagrebu (1963-66) postigavši magisterij iz teologije. Studij teologije nastavio 1966-70. na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga u Rimu (Pontificia Studiorum Universitas a S. Thoma Aquinate in Urbe) postigavši (1970) doktorat povijesnom disertacijom o Dubrovačkoj dominikanskoj kongregaciji (1487-1550). Istovremeno je (1966-68) na Paleografsko-diplomatičkoj školi u Vatikanu diplomirao paleografiju, arhivistiku i diplomatiku.Studij povijesti pohađao na Papinskom sveučilištu Gregoriani (Pontificia Universitas Gregoriana) u Rimu iz koje je (10. 10. 1985) doktoriravši disertacijom o dubrovačkom učenjaku i diplomatu Stjepanu Gradiću (1613 – 1683).
S. Krasić je (1973 – 2008) predavao povijest i metodologiju znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu. Profesorska karijera: 15. siječnja 1973. asistent, 28. travnja 1977. docent („professor habitualiter invitatus“); 7. srpnja 1980. izvanredni profesor („professor extraordinarius) i 21. rujna 1983. redoviti profesor („professor ordinarius“). Uz to je obavljao službu prefekta (glavnog ravnatelja) knjižnice istog sveučilišta (1973 – 1981), predsjednika komisije za publikacije (28. 02. 1984), člana komisije Teološkog fakulteta za znanstvena istraživanja (17. 01. 2000), glavnog urednika časopisa “Angelicum” (1988-2001), znanstvenog suradnika (consultor) Kongregacije za proglašenje svetih (S. Congregatio pro Causis Sanctorum) u Vatikanu (1984-1994), člana Povijesnog instituta Dominikanskog reda u Rimu (1999), predsjednika Hrvatskog Povijesnog instituta u Rimu; znanstveni suradnik talijanske “Accademia Nazionale delle Scienze detta dei Quaranta” (Brera – Milano) za izdavanje Opera omnia Ruđera J. Boškovića (2002-), redoviti član Međunarodne akademije tehničkih znanosti (15. V. 2015) i dr.
Pored navedene akademske djelatnosti u Rimu je bio aktivan član udruge „Comitato pro Croazia“ za pružanje humanitarne pomoći Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, zatim Hrvatsko-talijanske udruge za razvijanje hrvatsko-talijanskog prijateljstva i pružanje pomoći za vrijeme i nakon Domovinskog rata, bio inicijator za obilježavanje grobova glasovitog hrvatskog liječnika Đure Baglivija u crkvi San Marcello u centralnoj Via del Corso i filozofu Franji Petriću u crkvi Sant’Onofrio. Bio je jedan od članova odbora za nabavu hrvatskog hodočasničkog doma „Domus croata“ ili „Dom bl. Ivana Merza“ za smještaj hrvatskih hodočasnika u Vječnom gradu i dr.
U domovini je član je Hrvatskog PEN-cluba i od 1997. dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i redoviti član Međunarodne akademije tehničkih znanosti (15. 05. 2015). Aktualni je profesor povijest na Međunarodnom sveučilištu Dubrovnik /Dubrovnik International University gdje mu je 21. veljače 2011. podijeljen naslov profesora emeritusa, a od 12. prosinca 2011. obnaša dužnost prorektora. Član je Izdavačkog savjeta časopisa „Acta medico-historica Adriatica“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (od 2011). Član savjeta časopisa „Suvremena pitanja“ (Mostar) od 2012, član znanstvenog savjeta časopisa „Mostariensia“ – časopisa za društverno-humanističke znanosti Sveučilišta u Mostaru (2014), Za svoj je rad je primio više prestižnih nagrada i priznanja među kojima i počasni doktorat Sveučilišta u Zadru. Matični broj znanstvenika: 229414.
U istraživačkom radu S. K. proučava različite aspekte društvenih, kulturnih i religioznih gibanja hrvatske povijesti, objavivši s tih područja 20 knjiga i preko 200 znanstvenih rasprava i članaka različite dužine. Među njegovim radovima posebno se ističe Bibliotheca Ragisina dubrovačkog povjesničara i biografa Serafina M. Crijevića/Cerve u 4 sveska (sv. I-III, Zagreb, JAZU, 1975 – 1980) kao najznačajnije hrvatsko biografsko djelo do XIX. st., zatim velika monografije Stjepan Gradić (1613 – 1683), (Zagreb, JAZU, 1987) i Ivan Dominik Stratiko (1732-1799), (Split, Književni krug, 1991). S područja povijesti Dominikanskog reda objavio je Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni (1966), Dominikanci: povijest Reda u hrvatskim krajevima (1997), Pet stoljeća dominikanske nazočnosti u Korčuli: 1498–1998 (1998) i dr. Slijedila je velika monografija o znamenitom dubrovačkom učenjaku i polihistoru Stjepanu Gradiću pod naslovom: Stjepan Gradić (1613-1683), Život i djelo (Zagreb, JAZU, 1987) pisana na temelju bogate Gradićeve pismene ostavštine u Vatikanskoj knjižnici i Državnom arhivu u Dubrovniku. Slijedilo je nekoliko knjiga o znamenitim hrvatskim učenjacima iz vremena renesansnog i baroknog razdoblja, da bi se nakon toga posvetio proučavanju povijesti hrvatskog visokog školstva.
U svojoj monumentalnoj knjizi Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili ‘Universitas Jadertina’ 1396 – 1807 (Zadar, 1996) od točno 1.000 stranica Krasić je otkrio da je davne 1396. u Zadru bilo osnovano prvo hrvatsko sveučilište, koje je imalo dva fakulteta (filozofije i teologije) s privilegijem davanja najviših akademskih naslova bakalaureata i doktorata, što je od najveće znanstvene i kulturne važnosti za Hrvatsku koja se na taj način svrstala u red naprednih europskih zemalja koje su već u XIV. st. imale sveučilište. Krasić je time početke visokog školstva u Hrvatskoj pomaknuo u prošlost za gotovo 300 godina nego se dotada mislilo. Na temelju tog otkrića Hrvatski je sabor, kao vrhovno zakonodavno tijelo u Republici Hrvatskoj, 2003. dotadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru dao naslov sveučilišta. To otkriće popratio je jedan osvrt u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 17. listopada 1996. pod naslovom „Velebni opus dr. Stjepana Krasića“ koji završava riječima: „Otkriće je to, koje je zadužilo cjelokupnu hrvatsku znanost i kulturu, temeljno vrelo za proučavanje hrvatske duhovne povijesti, svojevrsna biblija o visokom školstvu u Europi i Hrvatskoj, napisana na hrvatskom jeziku“. S područja povijesti općeg školstva Krasić je objavio knjigu Nastanak i razvoj školstva od antike do srednjega vijeka, Zadar, Sveučilište u Zadru, 2012 i Prag i Zadar – dva europska sveučilišna središta u XIV. stoljeću (Sveučilište u Zadru, 2015).
Ništa manje značajan je Krasićev doprinos povijesti hrvatskog jezika. U svojim knjigama Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću (Zagreb/Čitluk, Matica Hrvatska, 2004) i Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. (Dubrovnik, Matica hrvatska, 2009), iznosi na vidjelo revolucionarne spoznaje o normiranju hrvatskog jezika već krajem XVI. i početkom XVII. st. Poslije protestantske vjerske revolucije koja se u svojoj promidžbi služila narodnim umjesto latinskim jezikom odijelivši od Crkve oko polovine sveukupnih katolika, osobito germanskog svijeta, Crkva je htjela ujediniti slavenske katolike i pravoslavce potraživši zamjenu za latinski koji bi bio najpogodniji da se na njemu za te narode objavljuju crkvene knjige. Na anketi koju su, po naredbi pape Klementa VIII. (1592-1605), po cijeloj Europi proveli jezikoslovci, većina ih se odlučila za hrvatski (lingua croatica) koji su nazvali „majkom i korijenom“ (mater et radix) ostalih slavenskih jezika, kao „najljepši i najslađi“, najrašireniji i najrazumljiviji drugim slavenskim narodima. Budući da taj govor sve dotle nije bio normiran, hrvatski polihistor i jezikoslovac biskup Faust Vrančić (1551-1617) izradio je prvi hrvatski rječnik (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum…, Venecija 1595), isusovac Bartol Kašić (1575-1650) izradio prvu gramatiku (Institutionum linguae Illyricae libri duo, Rim 1604), a dubrovački Rajmund Džamanjić (oko 1587-1647) prvi pravopis (Nauk za pisati dobro, Venecija 1639), a jedna komisija u Rimu izabrala je štokavski govor kao najrašireniji za književni jezik. G. 1599. u Rimu je osnovana akademija „ilirskog“ jezika na kojoj se prvi put u povijesti hrvatski počeo učiti i predavati na sveučilišnoj razini. Ohrabreni rezultatima postignutim na toj ustanovi, pape Grgur XV. (1621-1623) i Urban VIII. (1623-1644) dekretima su naredili da se hrvatski – uz – uz latinski, grčki klasični i govorni, hebrejski, kaldejski i arapski – najmanje dvije godine mora predavati i na svim crkvenim (sve)učilištima i javnim sveučilištima kojima su pape bili osnivači (Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Louvain, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca i Madrid ). Time je hrvatski praktično bio izjednačen s biblijskim jezicima (hebrejski, grčki, kaldejski) i svjetske kulture (latinski, arapski i grčki). Na tako normiranom jeziku, trebale su biti objavljivane knjige za sve slavenske, katoličke i pravslavne, narode čime je jezik jednog razmjerno malog naroda uzdignut na čast sveslavenskog jezika. Na tom jeziku je samo u Rimu za hrvatske krajeve tiskano preko 100 knjiga različitog sadržaja koje su se upotrebljavale na cijelom nacionalnom području između Jadrana i Drave premošćujući dijalektalne razlike i jačajući nacionalnu svijet o kulturnom i političkom jedinstvu tih krajeva koji su u to vrijeme bili raskomadani na dva carstva (Habsburško i Osmansko) i dvije republike (Mletačku i Dubrovačku) više od dva stoljeća prije reforme Ljudevita Gaja u XIX. st.
Stjepan Krasić se također bavi prevođenjem s hrvatskoga na latinski: “Epilogus“ u: R. Josip Ruđer Bošković, Theoria philosophiae naturalis. Priredio i pogovor napisao Vladimir Filipović (Biblioteka “Temelji”, knjiga prva), Zagreb, Sveučilišna Naklada Liber, 1974. – “Epilogus” u: Frane Petrić, Nova de universis philosophia. Priredio i pogovor napisao V. Filipović, Zagreb, Sveučilišna Naklada Liber, 1979. U suradnji s Elisabeth von Erdmann-Pandžić i Zvonkom Pandžić priredio je na Sveučilištu u Bambergu )Njemačka) reprint prvog izdanja prvog hrvatskog pravopisa pod naslovom Nauk za piisati dobro latinskiema slovima rieci yezika slovinskoga koyiemse Dubrovcani, i sva Dalmatia kakko vlasctitiem svoyiem yezikom sluzcij (Veneza: Appresso Marco Ginammi, 1639) kojim se kasnije poslužio Ljudevit Gaj, učinivši ga pristupačnim međunarodnoj slavističkoj javnosti .
Sudionik je mnogih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova i inicijator za obilježavanje grobova znamenitih Hrvata koji su djelovali u Italiji dvojezičnim spomen-pločama (na hrvatskomu i talijanskomu). U sklopu te akcije pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu obilježeni su grobovi znamenitih ljudi hrvatskog podrijetla: dana ….. filozofa Franje Petrića (1529-1597) i 27. svibnja 1995. glasovitog liječnika Đure Baglivija (1668-1707) ) u Rimu, čime su prvi put u povijesti na jednom javnom spomeniku bile uklesane riječi na hrvatsk om jeziku. Bio je vrlo aktivan član hrvatske zajednice u Rimu i pokretač brojih pothvata i akcija: jedan od inicijatora za nabavu zgrade doma hrvatskih hodočasnika u Rimu, poznatog pod imenom „Domus croata“, koji postoji već 30-ak godina ugošćujući hrvatske hodočasnike iz cijeloga svijeta i član njezine uprave; suosnivač udruge „Comitato pro Croazia“, kasnije prozvanog „Hrvatsko-talijanska udruga“(Associazione italo-croata) koji i danas postoji, osnovanog na početku domovinskog rata za pružanje pomoći hrvatskim izbjeglicama, prikupljanje humanitarne pomoći, zastupanje i promicanje hrvatske stvari i dr.
