Boka Kotorska – Zaljev hrvatskih svetaca, jedan od najljepših europskih zaljeva smješten u južnoj Dalmaciji, danas u sastavu Crne Gore, do 1945. u sastavu hrvatskih državnih uređenja.
Tekst: Kamenjar.com | Foto: Brotnjo.info
Bokeljski Hrvati su pripadnici najjužnije hrvatske etničke skupine. Nastanjeni su na području Boke Kotorske koja danas spada pod Crnu Goru (od 1945. godine), a podrijetlo vuku od Dukljana, najjužnijeg plemena Crvenih Hrvata. Crvena Hrvatska je stari povijesni naziv za hrvatsko područje od rijeke Cetine do Valone. Hrvatsko Kraljevstvo za kralja Tomislava I. Trpimirovića (krunjen 925.-e godine) se prostiralo od Jadrana do rijeke Drine i od Drave do Bojane (današnja granica Crne Gore i Albanije).
Za kralja Stjepana III. Dobroslava (1030. – 1056.) Hrvatsko Kraljevstvo se protezalo do rijeke Drim (današnja Albanija), Drine, Dunava i Mure, što potvrđuje starohrvatski karakter bokokotorskog zaljeva i okolnih prostora tj. Crvene Hrvatske. Dr. Ivo Pilar je stajališta da se Dukljansko kraljevstvo iz 10. stoljeća razvilo iz Crvene Hrvatske, koju čine “današnja Hercegovina i Crna Gora” a “koja je prvotno hrvatska naseobina”.
Boka je smještena jugoistočno od Dubrovnika, duž obale od Herceg Novog, pa do blizu Bara, a svoje ime dobiva po gradu Kotoru i tal. riječi‚ ‘boca, u značenju ušće’. Godine 1945. odvojena je od Hrvatske i pripojena Crnoj Gori, a kroz povijest pripadala je području Crvene Hrvatske tj. Duklje te hrvatske regije Dalmacije. Boka Kotorska se smatra jednim od najljepših europskih zaljeva.
Boka Kotorska se često naziva i Zaljevom hrvatskih svetaca. Gradovi (općine) u bokokotorskom zaljevu su Herceg-Novi, Tivat i Kotor. Grad Budva te tvrđave Sušćepan i Petrovac izlaze iz geografskog okvira Boke kotorske, ali je ovaj kraj upravnom podjelom i prošlošću tijesno vezan s Bokom Kotorskom te se uvijek spominje uz Boku. Etničko-religijska struktura napose se počela mijenjati nakon 1991. godine.
Iako su danas brojčano u manjini, važnost Bokeljskih Hrvata za Boku Kotorsku ne ogleda se u njihovoj brojnosti, već u doprinosu kulturnoj baštini Boke, koji je nesrazmjerno veći od današnjeg etničkog udjela Hrvata. Bokeljski Hrvati i danas ostaju kao baštinici blistave i bogate kulture, prožete kršćanskim moralnim vrijednostima i estetskim nazorima. Nigdje u Hrvatskoj to nije tako vidljivo kao u Boki kotorskoj.
Hrvatski je osjećaj u Boki Kotorskoj uvijek bio živ kod onih, koji su glavni predstavnici bokeljske kulture. Fra Andrija Kačić Miošić nazivao je Boku »dikom od Hrvata«. Ruski je putopisac P. A. Tolstoj g. 1698. zapisao, da su gore Boke Kotorske »naseljene Hrvatima«. I u drugih pisaca sačuvala su se jednaka svjedočanstva (npr. kod Nikole Nalješkovića, Mara Drage, Andrije Zmajevića, Krste Mazarovića, Andrije Balovića). Veze Kotorana s Petrom Zrinskim su također dokaz hrvatskog osjećaja Boke. Stoljećima baštinio se taj osjećaj s majčinim mlijekom, da Boka postane u novije doba, u razdoblju hrvatskog narodnog preporoda, žarište pokreta za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Simbol toga pokreta bila je hrvatska trobojnica, koja se vijala na bokeljskim brodovima u drugoj polovici 19. st., kad se bokeljsko brodovlje na jedra bilo još jednom podiglo, noseći i hrvatska narodna imena u potkrijepu ovih težnja.
Nad Bokeljskim Hrvatima od 1918. počelo se provoditi etničko čišćenje. Prema popisu iz 1910. tamo ih ima 13,500, da bi im broj 1991. spao na svega 4,910. Istovremeno naglo raste broj nehrvatskog pučanstva, od 33,400 (1910.) na 61,400 (1991.). Hrvati iseljavaju, pod pritiskom. Bokeljsko ime od etnonima postaje naziv za stanovništvo a Hrvati se proglašavaju Srbohrvatima (karta “Velike Srbije”), ili se moraju izjašnjavati kao Jugoslaveni.
Iz Boke Kotorske potječu hrvatski svetci i blaženici sv. Leopold Bogdan Mandić, bl. Ozana Kotorska, bl. Gracija iz Mula. Zaštitnik grada Kotora je Sveti Tripun te je njegovo štovanje rašireno diljem Boke Kotorske.
Bokeljska mornarica je stara hrvatska zadruga iz Boke Kotorske, koja ima pisani statut iz 1463. godine te zauzima izuzetno važnu ulogu u društvenom životu Bokeljskih Hrvata. Znatan je događaj u povijesti bokeljskog hrvatskog brodarstva put oko svijeta, koji je izvršio kapetan Ivan Visin iz Prčanja od 1852. do 1859. svojim brikom od jedva 300 tona nosivosti uz najveće teškoće i oskudicu hrane i vode.
Nekoliko fotografija iz Kotora
Kako doći do Boke Kotorske?
Najjednostavnije je koristiti prometnicu preko Stoca, Ljubinja i Trebinja te slijediti smjer prema Herceg Novom. Na jednoj dionici puta na samom ulazu u Crnu Goru plaća se prolazak od 3 € u jednom pravcu do Herceg Novoga za cestu koja nije ni malo bolja od one kakvu imamo u Kobilovači.
Po dolasku u Herceg Novi pratite znakove koji usmjeravanju prema Tivtu. Preporučujemo po dolasku u Kamenare da ne koristite trajekt za Lepetane, već da napravite cijeli krug oko bokokotorskog zaljeva. Nećete požaliti! Proći ćete kroz Risan, Perast i Dobrotu, a nakon nekih 3,5 – 4 sata vožnje stižete u predivni Kotor.
U ovom gradu se nalazi crkva sv. Tripuna s moćima, a ovaj svetac je i njegov zaštitnik. Spomen sv. Tripuna je 3. veljače kad je i blagdan sv. Vlaha odnosno sv. Blaža.
Ukoliko poželite posjetiti Budvu ili Tivat iz Kotora ćete tunelom vrlo brzo doći do Jadranske magistrale. Na kružnom toku desno je skretanje za Tivat i trajektno pristanište u Lepetanima kuda se vrlo lako možete vratiti do Herceg Novog, a lijevo je Budva koja je udaljena 18 kilometara.
