Kirurgija je dugo godina bila rezervirana za muškarce. Slovila je kao fizički pretežak posao da bi ga obavljale pripadnice “slabijeg spola”.
Kao jedan od razloga zbog kojeg se žene ne bi trebale baviti tim poslom navođeno je kako on ne ostavlja dovoljno vremena za djecu i dom.
Deset liječnica, kirurginja, Sveučilišne kliničke bolnice Mostar ruši stereotipe o ženama u ovoj grani medicine. Najveći broj njih ima obitelj, djecu te bez problema uspijeva uskladiti posao i obitelj. Vode i asistiraju na operacijama koje traju i po deset sati. Spašavaju živote. Pariraju muškim kolegama, a velik broj pacijenata još uvijek reagira s čuđenjem kad vidi da će ih operirati žena.
Kako se nose s dežurama, višesatnim operacijama, ali i gubitkom pacijenta te zbog čega su se odlučile za taj poziv, za Večernji list su ispričale Vlatka, Ivana, Pejana, Danijela, Violeta, Martina, Valentina, Anita, Snježana i Anđela, prve žene u kirurgiji Sveučilišne kliničke bolnice Mostar.
Inače, zanimljivo je spomenuti kako se prva kirurginja u svijetu, kako bi uopće studirala i radila, Margaret Ann Bulkley morala prerušiti u muškarca. Skrivala se punih 50 godina. Bila je prva žena u tom poslu, a radila je kao vojni kirurg pod muškim imenom James Barry, što je otkriveno tek nakon njezine smrti. Danas, istina, nije kao u prvoj polovini 19. stoljeća, ali žena je u kirurgiji, koja se naziva kraljicom medicine, puno manje nego muškaraca.
U susjednoj Republici Hrvatskoj tek ih je nešto više od pet posto, u BiH nije poznat točan broj žena u toj grani medicine, a kada je riječ o Mostaru, led je prije više od deset godina probila Vlatka Martinović, prva specijalistica dječje kirurgije, a njezin primjer slijedile su i naše ostale sugovornice.
Doc. dr. sc. Vlatka Martinović, dr. med., specijalistica dječje kirurgije
– Tijekom boravka u Heidelbergu na studentskoj ljetnoj praksi upoznala sam kirurginju koja mi je bila poticaj u odabiru kirurgije za moju specijalizaciju. Tamo sam došla s nametnutim mišljenjem da je kirurgija muška grana medicine, ali snaga te žene i njezine sposobnosti te vještine kao kirurginje su mi bile znak da se vrijedi boriti za to – kaže Vlatka.
Na pitanje zašto je lako/teško biti žena u kirurgiji, Vlatka odgovara da je njoj lako jer voli operirati. Navodi i kako nema problema s muškim kolegama, odnosno da je oni prihvaćaju jako dobro. Najdulja operacija koju je radila trajala je šest sati, ali Vlatka ističe kako u tim trenucima nema pojam o vremenu.
– Najdulja je trajala oko 6 sati, ali dok operiram nemam osjećaj za vrijeme, ni osjećaj za glad ili žeđ, najvažnije je da operacija završi dobro – kaže Vlatka.
Kako pacijenti reagiraju kad vide da će ih operirati žena?
– Neki roditelji nakon pregleda pitaju kad će doći doktor – sa smijehom odgovara Vlatka.
Dodaje kako je bitno da si siguran u svoje znanje i svoje sposobnosti i vještine kao kirurg, tako da i oni koji su sumnjali u vas promjene svoje mišljenje. Iako obožava svoj posao, ima i onih dana kada je on žalosti.
– Roditelje uvijek pripremimo prije operacije na njezinu težinu i mali postotak preživljenja kod određenih oblika bolesti. Date sve od sebe da operacija uspije, ali postoje drugi čimbenici koji dovedu do smrtnog ishoda. Tada se osjećam nemoćno. Žalosni ste, proživljavate sve to, ali ipak morate zadržati profesionalnost i ne pokazati osjećaje – kaže Vlatka koju opušta kuhanje, za koje smatra da je umjetnost.
Cijeli tekst dostupan je na portalu Večernjeg Lista.
