Prije dva dana bila je godišnjica smrti posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić.
Naglo širenje Osmanskog Carstva na Balkanskom poluotoku, ne samo da je ugrožavalo Hrvatski opstanak, nego je vodilo potpunom uništenju i brisanju Hrvata s etničke i političke karte ondašnje Europe. Pod sve jačim pritiskom i naletima osmanske vojske, iscrpljena i osiromašena Hrvatska je potkraj 16. stoljeća svedena na ostatke ostataka (“reliquiae reliquiarum”). Izgubila je dvije trećine svoga prostora i više od polovice stanovništva. Glad i neimaština njezina su životna stvarnost, a ratovanje protiv Osmanskog Carstva postaje zanimanje većine stanovnika.
Hrvatsko Kraljevstvo pretrpjelo mnoštvo poraza u bitkama, no rat u kojem se borilo za svoje opstojanje nikad nije izgubilo. U isto vrijeme Hrvatsko Kraljevstvo nije nikad izgubilo bitna obilježja svoje samostalnosti.
Kada su Osmanlije zauzeli teritorij, nastala je agresija nad stanovništvom. Izmoren i izmučen narod bio je lak plijen. Provedena je islamizacija. Ako kojim slučajem Hrvat nije htio preći na islam morao je plaćati ogromne poreze i prireze. Mučilo ih se psihički i fizički. Osmanlije su dobro znale da gladni, žedni i siromašni ljudi pristaju na svašta kada im zaplače dijete gladno. Veliki broj janjičara bio je sa područja današnje Hrvatske. Kršćanske zajednice su s užasom gledale kako im mlade sinove odvode kadi askeri da bi se ponovno vratili kao ubojice svoga naroda. No slika nije bila samo jednostrana, mnogi su s nadom gledali za svojim sinovima koji su se vjerojatno spasili smrti od gladi i bijede, a za najveći dio pučanstva tadašnjeg Otomanskog carstva to je bio jedini način da im se djeca školuju, posebno za muslimane. Ipak, većinu dječaka činili su mladi kršćani iz svih dijelova carstva. Zvali su ih “sultanovi robovi”. To je bio okrutni način novačenja otimajući dječake u dobi od 10 godina i odvodeći ih u Carigrad na krutu i asketsku izobrazbu za profesionalne vojnike.
Godine 1463. Bosna je pala pod vlast Turaka, kraljica se slučajno zadesila izvan Bosne, po nekima najvjerojatnije kod svog brata Vladislava, a oboje njene djece palo je u tursko ropstvo i s vremenom su privedeni na islam. Sin je postao Ishak-beg Kraloglu – tj. Kraljević, a o Katarini povijesna vrela nisu zabilježena. Gdje je živjela, je li se udala, gdje je i kada umrla, ništa se ne zna. Navodno se njezino turbe sačuvalo u Skopju.
Kraljica Katarina je na samrti Bosnu ostavila u ruke Vatikanu na upravljanje, osim u slučaju ako se njena djeca vrate na kršćanstvo, tada Bosna pada pod njihovu upravu.
Smatra se da su njena djeca bila jako mala kada su ih odveli, poslije su im isprali mozak, nikada im nisu rekli kojeg su podrijetla, učili su ih na islam i odgajali u tom duhu.
Kako se inače kaže, povijest se uvijek ponavlja, gledajući trenutno stanje u državi može se reći da je to točno. I sada se gubi Hrvatsko stanovništvo iz države, također idu radi gladi i neimaštine, kao što su i kršćani se nadali za svoju djecu janjičare da neće biti gladni ako pređu na islam. Prodaju se svoji domovi ONIMA, a svi znamo koji su to, koji su došli sa velikim novcem, jer ljudi nisu u stanju plaćati ogromne troškove života.
Ali kao što Hrvatsko Kraljevstvo nikada nije izgubilo svoja obilježja samostalnosti pod tadašnjom vlasti, tako nećemo ih ni mi dati nikada. Jer kraljica je izrazila svoju želju predaje države u kršćanske ruke, a mi ćemo se potruditi da je nikada ne damo u druge.
Kraljice-TVOJA OPORUKA-NAŠ ZAVJET.
