Još jedan roadtrip za novinarku miss7 Kristinu Deranju otkrio je srce Hercegovine i Mostar kao sasvim neočekivano dobar vikend izlet. Shvatila da će joj trebati čak i manje love kada sljedeći put dođe. A doći će…
Savršeni vikend getaway? Slovenija je tako blizu da više nije neki izazov, našu prekrasnu obalu sam već prošla uzduž i poprijeko, i konačno je bilo vrijeme da se zaputim preko granice, ali u smjeru juga. Via Hercegovina. Oni koji se nikad nisu zaputili na takvo putovanje možda će se začuditi „zašto tamo“, ali ekipa koja je već upoznala čari hercegovačkog „state of mind“ zna o čemu pričam. Da, baš tamo! – piše Miss7.
Moj posjet rodnoj grudi (s očeve strane sam Hercegovka, iako nisam baš čisti primjer žene od „kamena i krša“) ujedno je bio i praktične prirode. Jedna od mojih rođakinja se udavala (moje je godište i naravno da svi očekuju da budem sljedeća. Hah!) pa zašto ne iskoristiti odlazak u BiH i za razgled grada koji, ako niste znali je pod UNESCO zaštitom. No, počnimo s roadtripom. Kako je put do Hercegovine prilično dug i vijugav, a moji problemi sa želucem i dugim vožnjama sežu u rane 90-e, odlučili smo krenuti dan prije svadbe. Sretna okolnost je bila da moja majka odnedavno radi i živi u Mostaru, pa je bila izvrsna prilika da s obitelji i odabranikom svog srca posjetim taj grad. Prvi put u životu idem u Mostar, a toliko sam puta prošla Hercegovinu. Kako su skoro svi članovi moje obitelji već bili tamo, rekli su mi je za dnevne potrebe dosta 100 kuna. I to ako se baš preždejedamo i totalno zabavljamo. Dala sam si zadatak: da mi stotka biti dovoljna za jedan dan u Mostaru?
U grad smo došli oko podneva. Prva postaja nakon dugog puta? Odmor na kavi, jer što prvo raditi nego ćeifiti uz kavu. Ceh za 5 kava (tata, bratić, mama na pauzi od posla, momak i ja)? 6 maraka! S tim da po novome 1 marka nije niti 4 kune, a mi smo potrošili brat bratu manje od 24 kune. Kako je običaj goste dočekati s hranom, moja mamica nam je naravno napravili punjenu papriku. Ručak dakle, 0 kuna! Nisam ja kriva, za poremećaj u račinici, mama je.
Kako je moj tata odmah zapeo da krenemo u obilazak grada, mami nije preostalo drugo nego da izađe s posla i pridruži nam se, iako njoj stvarno više nije do (turističkog) razgledavanja grada. No, ne dolazi ti kćer u Mostar svaki dan, majko! Kao pravi vodič, uputila nas je na vidikovac Mostarskog Zvonika Mira. Mislim da je inače cijena 4 eura, ali kada je prodavač karti čuo domaći jezik skroz se raspametio – grad je prepun stranih turista, tek da napomenem. Dobili smo dječje karte! Svatko je na kraju svoju kartu platio 8 kuna. Ovaj put smo plaćali u kunama, jer Mostar je jedan od onih fantastičnih gradova gdje prihvaćaju skoro sve valute. Skoro po principu „daj šta daš“ može se plaćati u markama, eurima i kunama. Pogled s vidikovca crkve? Dosta dobar. Velika mana? Vidikovac je zatvoren, točnije sve što možeš vidjeti, vidiš iza prozora. I još nešto presmiješno: suveniri se mogu doslovno uzeti i donijeti portiru na naplatu. Ovdje vjeruju da nitko neće ukrasti suvenire iz crkve. Ili su kamere toliko dobro bile skrivene?
Dalje smo se uputili prema centru grada. E da, moram li spomenuti da ovdje baš nitko ne poštuje pravila cestovnog prometa? Čak i ako ti je crveno, vozači će stati kako bi te pustili jer je zeleno svjetlo za pješake upaljeno ravno 10 sekundi! Slična situacija je i u mediteranskim zemljama, da se razumijemo… Nakon malo čuđenja oko pnašanja u prometu, krenuli smo prema centru koji je prepun svega! Dakle sve Gucci Dionysus torbice su se smjestile baš ovdje, u blizini novčanika koji koštaju 1 marku. Eto, potrošila sam još 4 kune. Ne za Gucci po kući, nego novčaničić kojem predviđam vijek trajanja 3 mjeseca.
Kada smo prošli sve te bleštave stvarčice, štandove i dućančiće u centru, stigli smo do Starog Mosta. Očekivano, svi Japanci su bili tamo. No, ne samo Japanci. Tu su bile i djevojke iz Norveške, i dva Britanca koji su nam priznali da su došli ovamo isključivo zbog iznimno jeftine hrane. Nakon mora selfieja vrijeme je bilo da moj Lovre i ja na fin način pozdravimo moje starce i bratića. I vrijeme je bilo za party.Što u našem slučaju znači potragu za hranom. Pošto je bio petak, ekipa se već ozbiljno pripremala za izlaske. Svaki treći auto imao je spuštene prozore, a zvuci Miroslava Ilića i Lepe Brene su odjekivali gradom. Not our cup of tee. Ali jedna sasvim ljubazna gospođa koja je chillala na svojoj terasi uz spomenute zvuke nam je rekla da prave i najbolje ćevape imaju u Irmi. If you say so.
Krenuli smo i shvatili da smo restoran Irma već vidjeli. Naravno da su mi za oko zapele šarene stolice. Sada je restoran bio krcat. Hoće to tako s restoranima koji su prema Trip Advisoru već nekoliko godina zaredom broj jedan u zemlji. A cijene, vrh vrhova! Plata za jednu osobnu 13 maraka, šopska salata 5 maraka. Naravno, za njega plata, salatica za mene. Osoblje? Konobarica najljubaznija na svijetu. Ako si ikad čula za tetu Anđelu koja je pravila sendviče na Savskom mostu, ova konobarica je nešto slično tome. „Dušo, prestani slikati hranu, ajde jedi“, rekla mi je nakon što sam u šoku od veličine ovih porcija slikala Lovrinu platu i svoju „salaticu“, koja je imala i lepinju sa strane i ajvar. Jer kad si u Hercegovini… Plata je bila previše čak i za mog dečka koji je veliki kapacitet. No, Hercegovci te ne puštaju da odeš praznih ruku! Za kraj obilne večere smo dobili na poklon razlgednicu i pivo! Mislili smo da smo se konobarici posebno svidjeli, ali ispalo je da ona to tako svima… 🙂
Kada smo se konačno maknuli od Irme u koju smo se odmah zaljubili, skužili smo da je vrijeme za slastice. Ništa bez rahatluka! Samo što te tradicionalne slastice nisu bile nimalo nalik tradicionalnima koje se satoje uglavnom od šećera. Ima ih u kombinaciji sa šipkom i ružinim laticama, pa sa sezamom i lješnjakom, pa opet malo s kikirikijem i ušećerenim bademima… Ceh? 21 kunu ravno! Popričali smo još malo s prodavačicom i shvatili da je 10 sati navečer, vrijeme kada “stari” parovi idu spavati. Punog želuca smo krenuli prema maminom stanu. Ljubav na kraju ipak ide kroz želudac.
I evo konačne računice:
- 24 kune za 5 kava
- 8 kuna za ulaz na vidikovac
- 2 kune za novčanik
- 24 kune za šopsku salatu
- 21 kunu za slatkiše = 79 kuna
Dakle, računala sam zajedničke kave, vlastitu ulaznicu i vlastite kave. I to je to. U cijelom danu nisam mogla potrošiti više od 79 kuna, a nije da se nisam trudila! Mostaru moj, sigurna sam, vidimo se opet!
