David Šiljeg, pokretač paragliding manije koja je zavladala Ljubuškim, član Paragliding Ljubuški, postigao je državni rekord – 120.3 km prelet sa starta Ljubuški-Kula do Donjeg Vakufa u Bosni saznaje Hercegovački Internet portal – HIP.ba.
Upravo zahvaljujući njegovoj ljubavi spram slobodnog letenja Ljubuški je postao omiljenom lokacijom za paragliding, a ovaj ekstremni sport postao je pravi hit među mladima.
Donosimo Davidov osvrt s Facebook profila
Osvrt na jučerašnji prelet.
Prva se pamti, reklo bi se u narodu. Al ovu stotku ću posebno pamtiti iz više razloga.
Dan je počeo poluneorganizirano što nije u mom stilu niti tako prakticiram letenje. Zlatko Galić me zove iz Tučepa sa ljetovanja, kakva je prgnoza, jel idemo letit? Idemo, Gale! Šaljem poruke svojima, da se organiziramo za letenje da nas ima više i da idemo u prelet svi zajedno. Samo vjerni drug Jole se odaziva, ali dolazi pospan u japankama i bez opreme na kavu pa će on polako nazad po opremu kad se “razbudi”. U meni već polako vlada nemir jer ne želim zeznit Galu ako zakasnimo na start i ako vjetar pojača da se ne može startat. Dolazimo na start svi zajedno – uvijeti kao iz bajke za iskusno oko sa domaćeg terena, za neiskusno – običan stabilni anticiklonalni ljetni dan. Jole naravno starta prvi i dere se kako je u zraku jako dobro i da mu je ispala radio-veza na startu. Vidim da je Gale upakavan, pozdravlajm se s njim pokazujući da ćemo komunicirati preko radio veze i dižem se u zrak. To je taj dan mislim si u sebi i to se potvrđuje iz sekunde u sekundu. Naviter na 10% baterije, kamera na 44% – baš sam bio ljut na sebe.
Gale starta, metilja ispred starta, traži prvi stub. Jole i ja smo već preko 1000 m i driftamo sa stubom iza brda. Nema nazad – ni ne treba! Letimo krilo uz krilo, ja ispred ona iza. Svaki stub vrtimo zajedno i ne možem sakrit oduševljenje ni ja ni on kako sve ide dobro. Gale javlja da je sletio u Mostar, Jole i ja se odlučujemo za rutu Široki Brijeg, Rakitno, Blidinje… Gleam ispod sebe iznad Kočerina, vidim Joleta gmiže po podu, reko ovo je gotovo, on mora sletit. Borba za mene se nastavlja, moram ili na Grude ili na Rakitno. Rakitno mi je puno lakše zbog južne komponente vjetra po visini, ali visoravan koju moram prebaciti djeluje jako impresivno i zločesto u isto vrijeme. Respect, čekat ću malo. I evo ga, +7 m/s, idemo preko 3000. Ćao Rakitno, ćao raja. Dolazim nad Raktino i već osjetim drugu klimu, drugi reljef, Viskoka Hercegovina ispod mene, po svim letačkim bajkama to bi trebala bit lansirna rampa za Bosnu. Dok gledam u veliki požar koji bukti u nedođiji impresivne Čvrsnice nešto neobično mi zagolica vidokrug ispod mene na prilazu pred Blidinjem. Pa ljudi čekajte, to je barba Jole na Skywalk Chili 3, nije me zaboravio, vratio se da mi nešto kaže jer nije imao stanicu (iščupao se s poda nad Kočerinom i prebacio sve istom rutom kao i ja). Adrenalin udara na najjače, opet smo zajedno i idemo dalje. Ali on je jako nisko, bori se za visinu, gleda reljef jer smo obojica prvi put nad parkom prirode Blidinje. Što od uzbuđenja, što od nedostatka komunikacije on radi krivi potez, možda jedini mogući i zaključava se između planine Vran ^2074 mˇi planine Čvrsnice ^2228 m. Slijeće u Hajdučke vrleti na kajmak i uštipke. Nije loše. Gledam Vran ispred sebe, al me ne impresionira toliko koliko NEDOĐIJA iza Vrana. Reko sebi pa evo i da prebacim Vran šta onda, ko će me naći iza. Ma ne mora me niko tražit, vratit ću se ja kući nekako sam, na posao svakako moram za 10ak dana. Vrtim neku jadnu termiku iza Vrana u zavjetrini od velike planine. Roredo i Rock’n’Roll u jednom. Već lagano planiram slijetanje, al kontam u sebi ajde kad sam već do tu došao gurat ću naprijed pod speedom kao što sam i do sad vozio, Advance Iota me sluša dobro i možda se uspijem iskopati. Ništa se konkretno ne događa, a masiv ispred Ramskog jezera Šćit mi se ukazuje na obzoru. Puše mi jugo, izvući ću se na dinamici, ova dolina mora otkinuti na onom grebenu. Paf, +4 m/s David gore, Zemlja dolje. Nad Ramom prekrasni pejzaži, čista priroda, prekrasna sklad jezera, otočića i planina koje ga okružuju. Pošto nema Jole više, našao sma dva veeelika orla s kojima sam vrtio stup iznad jezera i izvukao se iznad Šlimca. Odatle prebacivanje preko Pidriša nad Gornji Vakuf. Prekrasne kumulusne baze na 4000 m, David i Iota na 3556 m iznad Vakufa, nije loše, više i ne treba, samo vrijeme gubim metiljajući ovjde. Dan kao iz snova, dugo se neće ponoviti ovakva situacija. Dolazim nad Bugojno, pa poslje toga i nad Donji Vakuf. Dan se gasi, sjever počinje probijati od Jajca i vrijeme za slijetanje. Potreba za uriniranjem je first tihing to do. Slijećem efektno u laganoj spirali i domah dotrčavaju klinci do mene i započinju konverzaciju na engleskom jeziku. Bio sam nemalo inzenanđen, rekavši da možemo i na našem pričati. Kad je oprema spakirana Samir i Mohammed Kovač me odvode do svoje obitelji na roštilj, nargilu i hrpu pive. Brat Ivan, Jole i Zoka dolaze po mene za jedno 3 sata, sjedim na stolici, ne mogu pomaknut koliko sam popio. Nakon još 3 sata negdje oko 1 ujutro izlazimo iz Vakufske kafane na rukama, gdje smo bili sa domaćinim i krećemo lagano za Ljubuški. Po pozivu Adnana Peze shvaćam da smo postavili novi državni XC rekord koji sada iznosi 120 km open distance sa EN-B krilom što daje posebnu čar svemu ovome. Paragliding Ljubuški – najluđa ekipa!
Grafičli prikaz leta na linku ispod:
http://doarama.com/view/1563938
https://xcglobe.com/flights#show-flight/2030413/
