Ma koliko god se Bošnjačka intelektualna elita i lijeva i desna trudila sebe prikazati kao antifašiste koji su u Drugom svjetskom ratu bili protiv Hitlerove Njemačke i Nezavisne države Hrvatske, iz dana u dan je jasno na kojoj su strani bili, bar njih više od 90%.
Da se ponose pripadnicima Nezavisne države Hrvatske svjedoči i podatak kako Osnovna škola u sarajevskoj općini Novi Grad od proteklog tjedna nosi ime po piscu Mustafi Busuladžiću, nekadašnjem predsjedniku islamskog svećenstva Nezavisne države Hrvatske.
Naime, dolaskom komunista na vlast, po tzv. oslobođenju, Busuladžić je likvidiran 29. lipnja 1945. godine u Sarajevu.
Tko je bio Busuladžić?
Mustafa Busuladžić rođen je 1. travnja 1914. godine u Gorici kod Trebinja, od oca Smaila i majke Emine. Njegov sin Muhamed kazuje da je Mustafa imao sretno djetinjstvo i da se već tada zanimao za vjeru.
Nakon završena četiri razreda osnovne škole, Mustafa Busuladžić upisuje Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku. Poslije tri godine školovanja prebacuje se u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, gdje maturira 1936. godine. Još kao učenik medrese objavljivao je tekstove u „Novom Beharu“, „Islamskom glasu“, „Obzoru“, „Svijesti“, „El-Hidaji“ i „Našoj domovini“. Njegov sin Muhamed kazuje da Mustafine tekstove pisane u medresi doživljava kao što kritičari književnosti doživljavaju rana djela Lava Tolstoja.
“Kritičari su kazali da su Tolstojeva rana djela jednako ozbiljna i zrela kao i njegova djela pisana u kasnijoj fazi. Mislim da su početni radovi mog oca jednako zreli kao i oni koje je pisao pred strijeljanje”, ističe Muhamed.
Mustafa Busuladžić govorio je dobro i pisao na arapskom, turskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.
Prema kazivanju, nisu samo muslimani bili oduševljeni intelektualnim kapacitetima i karakterom Mustafe Busuladžića. Družio se sa svima i otvoreno je pristupao neistomišljenicima. Jedan je od njih i Dušan Šimšić, Srbin koji se družio s Mustafom. Upravo je Dušan rekao da su Mustafa i njegovi najbliži prijatelji prerasli i nadrasli svoju generaciju, da su dosegli zrelost prije kolektiva u kojem su živjeli i da je u tome njihova najveća tragedija.
Nakon završene medrese upisuje se na Višu islamsku šerijatsku školu koja je u to vrijeme bila najviša obrazovna ustanova u Bosni i Hercegovini. Kao jedan od najboljih studenata dobiva stipendiju talijanske vlade i 1940. godine odlazi na postdiplomski studij u Rim. Muhamed pripovijeda da je Mustafa tijekom boravka u Trebinju nerijetko u ljetnoj bašči vodio razgovore i s pravoslavnim i katoličkim svećenicima.
O ugledu kojeg je uživao u Trebinju najbolje govori podatak da su ga svi stanovnici Trebinja, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, ispratili do Huma i zaželjeli mu sretan završetak studija.
Još je u Rimu Busuladžić pisao i govorio protiv komunizma. Zaokupljalo ga je pitanje kako da se muslimani postave prema ratu, fašizmu i komunizmu. Na „Radio Rimu“ vodio je emisiju u kojoj je iznosio svoje stavove prema gorućim pitanjima tog vremena. Godine 1942. vraća se u Sarajevo gdje zatiče potpuni kaos. Muhamed kazuje da je bilo gotovo nemoguće konkretno i praktično djelovati pa je Mustafa nastavio s prosvjetiteljskim angažmanom kroz pisanu riječ:
“Bio je svjestan da će komunizam uništiti moral, i to ne samo muslimana već i svih drugih ljudi. Također, bio je svjestan da će komunizam uništiti obitelj kao osnovnu ćeliju ljudskog društva. Pisao je da će komunisti omogućiti biološko preživljavanje, ali da će uništiti naše duhovno biće, kao i identitet bošnjačkog naroda.”
Kataklizmu Drugog svjetskog rata, kazuje Muhamed, Bošnjaci su dočekali na razmeđu svjetova, razapeti između dviju opcija: da podrže Nijemce, što bi praktično bila veleizdaja domovine, ili da podrže partizane, što bi u slučaju pobjede Saveznika značilo izravnu pomoć dolasku komunizma na naše prostore. Mustafa Busuladžić okrenuo se protiv partizana, smatrajući da je komunizam najveća pošast koja prijeti čovječanstvu. Odlučio je vratiti se u domovinu kako bi pomogao svom narodu. Muhamed kazuje da mu je Safija-hanuma, učenica Mustafe Busuladžića, rekla da je Mustafa iz Italije došao u svojstvu novinara „Radio Rima“, jer nije mogao putovati bez posebnog odobrenja.
Prije nego su došli na vlast, komunisti su napravili spisak osoba za likvidaciju na kojem se našlo ime Mustafe Busuladžića. Odmah po dolasku na vlast počela je otvorena borba s političkim neistomišljenicima. Mustafa je uhićen među prvima. Skupa s njim uhapšen je Atif Hadžikadić, nekadašnji gradonačelnik Sarajeva. Suđenje je trajalo dva dana, a Mustafi je suđeno zbog knjige „Muslimani u Sovjetskoj Rusiji“, kao i zbog njegovih stavova o komunizmu. Po kratkom je postupku osuđen na smrt strijeljanjem. U noći 29. lipnja 1945. godine strijeljan je u sarajevskom naselju Velešići, iza željezničke stanice. Zbog ugleda koji je uživao među svim slojevima društva, komunisti su njegovo tijelo zakopali u tajnosti. Ni danas se ne zna gdje mu je grob. (Stav.ba)
