Humanitarna udruga “Marijine ruke”, 1. srpnja proslavila je prvu obljetnicu svog utemeljenja.
Jedan od utemeljitelja i osnivača ove hvalevrijedne udruge je međugorski vidioc Jakov Čolo. On je u dogovoru s međugorskim župnikom fra Marinkom Šakotom i još par mlađih momaka iz Međugorja, odlučio osnovati ovu udrugu, budući da je u okruženju bilo sve više ljudi koji su bili potrebiti pomoći svih vrsta. U kratkom vremenu radu udruge se počelo pridruživati sve više ljudi, pogotovo mladih iz Brotnja. Jedna od onih, koja se među prvima pridružila radu udruge je i akademska slikarica prof. Anela Korać. S njom smo razgovarali povodom prve obljetnice osnutka udruge “Marijne ruke”, ali i o drugim stvarima u koje je uključena.
Evo za početak, humanitarna udruga “Marijne ruke”, djeluje već godinu dana. Možete li nam kazati što je sve Udruga napravila kroz ovu godinu dana svoga rada?
–U protekloj godini Udruga je kroz svakodnevni rad napravila puno toga. Obnovili smo mnoge obiteljske kuće, uredili vrtove, ove godine zasadili smo i svoj krompir, nabavili smo i koke. Svakodnevo brinemo o svojim korisnicima; na način da pomažemo obiteljima sa brojnom djecom, plaćamo račune onima koji ih ne mogu podmiriti, bolesnicima bez primanja kupujemo lijekove. Oko 400 korisnika svakoga mjeseca snabdjevamo hranom ili pelenama za odrasle. Također posjećujemo staračke domove i bolnice.
Kako ste se vi osobno uključili u rad “Marijinih ruku”?
-Najprije je počela suradnja karitasa župe Krista Kralja Čitluk, čiji sam i ja član, sa Međugorskim Uredom za potrebite, pa je Jakov pri osnivanju Udruge pozvao neke od nas da se priključimo.
Koliko udruga danas broji članova, i koja struktura ljudi najviše prevladava u udruzi?
-Udruga broji oko 100 članova. To su uglavnom mladi ali ima i nas starijih. Tako kada volontiramo zajedno dobro nam dođe i polet mladih a naravno i iskustvo starijih.
Vi ste tu od samih početaka. Koliko su ljudi u našem okruženju, a i šire, potrebiti naše pomoći?
-Sve više je nažalost onih koji trebaju pomoć, i to ne negdje drugdje već tu oko nas. Ljudi su raznim potrebama što zbog nezaposlenosti, bolesti, poslijeratnih migracija koje se i danas itekako osjete. Naša Udruga najviše djeluje na prostoru Hercegovine a imamo korisnike i i iz drugih krajeva BiH.
Što je najlješpše, a što možda najteže s čim se susrećete u svom volontiranju i humanitarnom radu?
-Najljepše što bi izdvojila u ovom radu je osmjeh koji se izvuče na licima ljudi kada vide da se netko interesira za njih, za njihovu situaciju, kada im pomoć pokuca na vrata. Najteže je to što su to često tužne ljudske stvarnosti i životne priče, u kojima je nekada teško naći rješenje.
Uz to što ste članica “Marijinih ruku”, uključeni ste i u Franjevački svjetovi red Čitluk. Što je to FSR i koje su njegove aktivnosti i zadaće?
-Ovo je već 4. godina kako sam dio franjevačkoga bratsva. FSR je franjevačka obitelj koja okuplja svjetovnjake koji se osjećaju pozvanima slijediti Krista stopama sv. Franje Asiškog. Tim stopama su rado hodile naše bake pa smo i mi pozvani da nosimo i dalje u budućnost sve ono što je blago našega naroda.
Da li možda i FSR Čitluk ima svoj humanitarni i volonterski dio priče?
-Zadaća FSR-a je pored rada i rasta bratstva u duhovnom smislu, takodjer djelovanje u župi na razne načine ; sudjelovanje u župnom programu molitve, koncerata, tribina, humanitarnom radu, ekološkom djelovanju, radu sa mladima kroz Framu.
Akademska ste slikarica koja već dugi niz godina svojim radom pridonosi izgradnji kulturnog identiteta Brotnja. Prije nekih dvadesetak dana, svoju promociju doživjela je knjika “Ne lomite napukle trske: Život s darovanim teškoćama”, za čiji ste vizualni izgled upravo vi zaslužni. Kako je došlo do suradnje s fra Goranom Azinovićem i fra Zvonkom Benkovićem?
-Čim je došao u našu župu fra Goran je krenuo sa radom na knjizi i pozvao me da knjigu ilustriram. Njegov interes i ljubav za tu djecu posebno su me oduševili. U radu na knjizi upoznala sam nove jako drage ljude kao što je i fra Zvonko Benković.
Kako se vas osobno dojmila kniga, sve te priče djece i roditelja, koje se u knjizi nalaze?
-Knjigu smatram uistinu pravim blagoslovom, i svi koji su je do sada čitali prenose jednu veliku emociju, otvaraju svoja srca, mijenjaju sebe i to je tako vidljivo i zato knjigu kao što sam rekla smatram blagoslovom.
Kao nastavnica likovnog radite u OŠ Bijakovići. Koliko su djeca zainteresirana za kulturu i umjetnost?
-Djecu danas samo treba puno više animirati nego što je trebalo nekada. A oni su otvoreni za sve što je dobro, samo čekaju nas odrasle da se pokrenemo. Djeca vole umjetnost jer vole slobodu, likovno izražavanje im stvara osjećaj prihvaćanja i drugačijega, posebnoga što nose u sebi.
Kako na njih prenijeti želju da se danas-sutra, uključe u neku vrstu humanitarnog rada i volontiranja?
-Najbolji način je uvijek svojim primjerom pokazivati djeci. U našoj školi često organiziramo humanitarne akcije, već smo imali zajedničke akcije naše djece i udruge “Marijine ruke”, samo trebamo ići dalje sa novim idejama. Djeca ih uvijek tako rado prihvate.
Za kraj, kako ljudi mogu pomoći udruzi “Marijine ruke” i kako se mogu uključiti u njezin rad?
-Svi mogu pomoći na neki način. Ljudi doniraju novčana sredstva, hranu, higijenske potrepštine, stari namještaj… A ako žele pomoću kroz volonterski rad mogu se javiti u naš ured koji je smješten u crkvenim dvorištu, zaključila je u razgovoru za Hercu, prof. Anela Korać.
