Saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić prozvao je u srijedu 7 lipnja 2017. u Hrvatskom saboru premijera Andreja Plenkovića zbog najave isplata mirovina pripadnicima HVO-a kazavši:“Ja se samo nadam da će oni pripadnici HVO-a koji su primjerice ubijali djecu i žene u Ahmićima, dobiti nešto veće mirovine.
Premijer mu je uzvratio kako je tek riječ o “dosljednoj provedbi međudržavnih ugovora”,kako su pripadnici HVO-a također sudjelovali u obrambenom ratu te im možemo biti zahvalni za „čuvanje leđa“.
“Hrvatska je 2006. potpisala međudržavni sporazum, postoje određene obveze i dugovanja prema pripadnicima HVO-a, njih je 6815, a odluke o isplati zaostalih mirovina donijela je vlada prije moje vlade. Ono što smo mi učinili ima veze s ranije najavljenim odlukama i pripremama koje je napravio HZMO da se krene u isplatu tih zaostalih mirovina i mi ćemo te obveze ispuniti”, uzvratio je Plenković.
Predsjednik Vade gosp. Plenković je u svom odgovoru objasnio zakonsku utemeljenost ovih isplata te tome nemamo što dodati.
U vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u srednjoj Bosni u proljeće 1993. godine bilo je oko 8 tisuća HVO vojnika u Operativnoj zoni Srednja Bosna, prema 82 vojnika Armije BiH. Uloga Hrvata u Domovinskom ratu u BiH uglavnom se pojednostavljeno i iskrivljeno prikazuje kako je to napravio saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić na temelju neistina, krivotvorina, predrasuda i glasina, na način da se tamošnji Bošnjaci prikazuju kao isključive žrtve “hrvatske agresije” uz istodobno umanjivanje, pa i zanemarivanje njihovih vlastitih zločina.
Strategijski ciljevi bošnjačke ofenzive na prostore gdje su živjeli Hrvati u srednjoj Bosni koja je započela u siječnju 1993., da bi se u nekoliko etapa nastavila do potpisivanja Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. bio je nadoknaditi teritorijalne gubitke kao posljedice velikosrpske agresije u prvoj fazi rata a protjerivanjem Hrvata s njihovih ognjišta stvoriti prostor za desetine tisuća prognanih Muslimana/Bošnjaka s izgubljenih teritorija.
Zločini koji su tada učinjeni nad hrvatskim civilima i vojnicima, uz sudjelovanje mudžahedina, ritualna smaknuća zarobljenih hrvatskih civila i vojnika na način kako to danas vrši ISIL, te činjenica da rezidue ovih elemenata danas predstavljaju ozbiljan problem Bosne i Hercegovine, stavljajuozbiljnu sumnju na ciljeve tadašnjeg muslimanskog vodstva u BiH.
Napad HVO-a na selo Ahmiće i pokolj koji je uslijedio nad tamošnjim Bošnjacima, jedna od glavnih točaka optužnica protiv više vojnih i političkih vođa srednjobosanskih Hrvata pred haaškim sudištem, uključujući i samog zapovjednika HVO-a generala (tada pukovnika) Tihomira Blaškića, i kasnijeg predsjednika HDZ-a BiH Darija Kordića. Jedna apsolutno legitimna akcija aktivne obrane izopačila se u uništavanje sela i nepromišljeni divljački pokolj velikog broja bošnjačkih civila. Događaji tijekom napada na Ahmiće bili su samo teško zastranjivanje, a ne sustavna politika HVO-a. Hrvatsko stanovništvo BiH i njegove obrambene snage, HVO, nisu bili agresori u bošnjačko-hrvatskom građanskom ratu u srednjoj Bosni od studenoga 1992. do ožujka 1994 godine Samo su se zbog Washingtonskih sporazuma bosanskohercegovački Hrvati uspjeli spasiti od progona s teritorija u srednjoj Bosni koji su još ostali pod njihovom kontrolom.
Istup saborskog zastupnika SDP-a Nenada Stazića samo je jedan od tisuća priloga zašto je nevješta i lakovjerna hrvatska politika i diplomacija na međunarodnoj pozornici doživjela poraz u srazu s taktikom zločina, laži i prijevare u izvedbi ratnogbošnjačkog političkog vodstva, ideološki,vojno i logistički potpomognute džihadističkim politikama s istoka a tolerirane od strane nekih krugova s zapada.
Zbog istinitog informiranja javnosti u Republici Hrvatskoj navodimo samo neke od počinjenih i nesankcioniranih zločina kako na Haškom kaznenom sudu tako i na Sudu BiH nad Hrvatima srednje Bosne:
8. travnja 1993. (Maljine -Travnik) – na lokalitetu Bikoše strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i hrvatskih civila.
24. travnja 1993. (Miletići – Travnik) – ubijeno i izmasakrirano 5 hrvatskih civila.
8. lipnja 1993. (Čukle -Travnik) – ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a.
10. lipnja 1993. (Vitez )- od granate ispaljene s položaja bošnjačke vojske Armije BiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece u dobi od 9 do 15 godina.
13. lipnja 1993. (Drenovik –Kakanj) – ubijeno 17 hrvatskih civila (žene, djeca i starci).
13. lipnja 1993. (Slapnica -Kakanj) – ubijeno 9 hrvatskih civila.
16. lipnja 1993. (Busovačke Staje -Busovača) – ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 hrvatskih civila i 8 pripadnika HVO, pratitelja konvoja.
22. prosinca 1993. (Križančevo selo – Vitez) – prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici HVO-a i hrvatski civili).
9. siječnja 1994. (Buhine Kuće – Vitez) – prilikom upada u selo ubijeno 26 osoba – hrvatskih civila i pripadnika HVO.
Reagiramo jer mislimo kako ne trebamo dopustiti da nam domaći i strani pojedinci i organizacije, bilo tendenciozno bilo zbog neinformiranosti, iskrivljuju i krivotvore povijest Domovinskog rata, kako to već dva desetljeća uporno i proračunato čine s osnovnom namjerom da svaku hrvatsku borbu za slobodu prikažu kao ekstremističku i zločinačku.
Zastupnici u Hrvatskom saboru iz XI izborne jedinice.
Dr. Božo Ljubić
Željko Raguž
