U Hercegovini se već duže vrijeme sadi smilje, a njegova prvenstvena namjena je za dobivanje eteričnog ulja, visoko cijenjenog u Europi i Americi.
Uzgajivači kažu da smilje nije pretjerano zahtjevno za uzgoj i održavanje, a prerađivači, da je za litru eteričnog ulja potrebno od 500 do 700 kg smilja. Reklo bi se problema nema. Međutim, prema trenutnom stanju stvari, izgleda da nije sve tako idealno – piše portal MojaHercegovina.com.
Sve je više Trebinjaca, ali i susjeda u istočnoj i zapadnoj Hercegovini, koji su masovno zasadili smilje, ali naveliko se raspravlja oko prezasićenosti tržišta i problema s otkupom zelene mase.
Izgleda da nešto “ne štima”
Prema mišljenju Veselina Dutine, direktora Agrarnog fonda Grada Trebinja, uslijed velike potrebe za sirovinom na tržištu i potražnjom za eteričnim uljem od smilja, u Hercegovini je, prije dvije godine, došlo do naglog uzgoja ove kulture. Zbog toga je, kako objašnjava, nastala ekspanzija smiljem u Trebinju.
„Ljudi su tako vidjeli mogućnost za zaradu i veliki broj njih počeo je s uzgojem, zbog čega se prošle godine i pojavio problem otkupa. Smilja je bilo previše, sva sirovina stigla je u relativno kratkom razdoblju na berbu, a nije bilo dovoljno destilerija koje su mogle primiti toliku količinu na obradu i destilaciju. Dakle, došlo je do jedne lančane reakcije, posebno 2015. godine, koja je, u tom smislu, bila prijelomna. Kako stvari stoje, i ove godine u Trebinju ćemo imati veliki broj zasada. Nadamo se samo da neće doći do zagušenja kada prispije sirovina, jer u Trebinju sada imamo četiri destilerije, od kojih je jedna nova, dok ih je u istočnoj i zapadnoj Hercegovini trenutno petnaestak“, naglašava Dutina, podsjećajući da je slična situacija sa otkupom smilja u cijeloj Hercegovini.
On naglašava kako se procjenjuje da je trenutno pod nasadima smilja u Trebinju između 13 i 15 hektara.
Napominje kako „Agrarni fond“ na čijem je čelu, još uvijek nema ni točne podatke koliko je smilja otkupljeno prošle godine.
Otkupna cijena smilja prošle godine kretala se oko tri marke. Kada je riječ o cijeni otkupa po sedam maraka, spominjanoj u javnosti prošle sezone, Dutina kaže da je ona bila, ali se zadržala vrlo kratko.
„Ta cijena je trajala pet dana i to u trenutku kada je bila velika potražnja, a smilja nije bilo na tržištu. To je bilo nekad u kolovozu 2015. godine. U javnosti se dalje proširilo da je cijena otkupa sa sedam pala na tri marke, što nije istina. Cijena jeste pala, ali sa četiri-četiri i po marke na tri. Dakle, dezinformacija je kako je standardna cijena otkupa stalno bila sedam maraka. Čak se ni cijena od četiri marke nije dugo zadržala. Trajala je krajem 2015. i početkom 2016. godine, kada je u Trebinju bilo malo površina pod smiljem. Skoro cijelu prošlu sezonu otkupna cijena iznosila je tri marke, što je po meni potpuno dobra cijena“, naglašava Dutina.
On napominje da za ovogodišnju sezonu cijena otkupa još nije formirana, ali da se spekulira sa cijenom od oko dvije i po marke, te da otkupnu cijenu vlasnici destilerija, odnosno otkupljivači, najčešće ne govore do trenutka otkupa.
„Ako cijena otkupa i bude, kako se polemizira, dvije i po marke, mislim da ni to nije loša cijena, s obzirom da su posađene ogromne površine smilja u cijeloj Hercegovini. Smatram da to i nije neki pad cijene kada znamo koliko je površina pod ovom biljnom kulturom“.
Dok jedni savjetuju da treba nastaviti sa uzgojem smilja, drugi su mišljenja da sa ovom biljnom kulturom nije pametno počinjati, niti proširivati zasade.
Nada Marić, agronom i direktorica destilerije “Elmar” Trebinje, koja smilje otkupljuje sa oko desetak hektara plantaža iz okoline Trebinja i Berkovića, mišljenja je da tržište nije prezasićeno smiljem, nego da je zbog velikog broja onih koji se bave uzgojem, nastala trenutna pometnja.
„Treba proći par godina da se sve slegne, ljudi opamete i shvate kako da se ponašaju prema nasadima smilja. Uslijed ovog kaosa, netko će vjerojatno i odustati. Kakva će biti godina ne ovisi od nas, mi cijenu otkupa od tri marke držimo od početka prošle godine, mada je već na kraju sezone počela da pada. Pad cijene zabilježen je i u zapadnoj Hercegovini, gdje su ljudi zasadili više nego u Trebinju. Moj savjet je da oni koji su radili nastave sa uzgojem, a oni koji žele početi, prvo neka se posavjetuju s nekom destilerijom, kako bi znali što ih očekuje. Mi imamo tridesetak kooperanata kojima smo dali sadnice, pratili njihov rad i od kojih imamo obvezu otkupiti smilje, što ćemo uraditi i ove godine“, naglašava Marić i kaže da smatra kako je i prošlogodišnja cijena od tri marke nerealna, te da je sve do jedne marke normalna cijena.
S druge strane, Dragan Anđelić, direktor poduzeća “Anđelić” i jedan od najvećih proizvođača smilja u Trebinju, smatra da na tržištu vlada hiperprodukcija ovom kulturom, te da sa sadnjom više ne treba počinjati.
„Također, onima koji zasade smilja već imaju, savjetujem da ih više ne proširuju. Tržište je prebukirano, a problem nije samo u Trebinju i Hercegovini. Gotovo identična situacija je i u Hrvatskoj, gdje su se ljudi zaletjeli i zasadili smilje. Ja sam mnogima rekao da su zakasnili i da im smilje ne mogu otkupiti. Moje mišljenje je da ljudi trebaju razmišljati o uzgoju neke nove kulture. Na ovakvu situaciju i ranije sam upozoravao, ali izgleda da me nitko nije shvatio ozbiljno“, naglašava Anđelić.
On kaže da se na plantaži na kojoj je posađeno smilje, bez problema može saditi nešto drugo, te da ovu kulturu ni od koga nije htio i neće da otkupi ako ne zna njezino podrijetlo.
Svoju stranu priče imaju i uzgajivači
Draganu Lončaru, koji živi u Petrovom Polju, ovo je treće proljeće kako se bavi uzgojem smilja. Kada je počinjao, ističe, nije se vodio time da će se od plantaže obogatiti, ali su mu očekivanja bila bolja u odnosu na današnjicu.
„Mislim na financijsku stranu posla. Zasadio sam oko četiri i po duluma smilja. Iskreno, da mogu nazad, ovim ne bih nikada počeo baviti. Sad, što je tu je, kada kreneš u neke stvari više nema kolebanja. Najgore bi bilo da ovo prekinem i počnem da sadim nešto drugo, i ja i svi ostali. A gdje sam onda prispio?“.
Kako kaže, živi od poljoprivrede i uzgoja smilja, jer nije zaposlen. Tvrdi da je svako proljeće drugačije, samim tim i rod, ali i prodaja ove kulture.
„Da znam što je konkretan problem sa smiljem ja bih ga riješio. Još uvijek se može prodati, pa i to je nešto, makar za utjehu. Mi smo sitni proizvođači, a u čijim rukama je cijela mašinerija to netko drugi zna. Ja nemam uvjete za širenje nasada, a ne mogu ni nazad. Smilje bi trebalo brati šest do sedam godina da bismo znali isplati li se ili ne. Sad, po kojoj cijeni ćemo ga prodati, preostaje nam svima čekati. Treba se nadati dobrom“.
