Reforma srca je najteža, upozorio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u intervjuu za Večernji list koji radimo u povodu ovogodišnjeg Uskrsa i pri tome je naveo na opasnost da čovjeku olako prijeđe u naviku uhodanost da ne primjećuje iskušenja nadahnuća te tako ne surađuje s Bogom.
Poglavar Katoličke crkve u BiH govori o središnjem pozivu Crkve koji je upućen vjernicima i u ovoj Godini milosrđa čiji je krajnji cilj doći do trenutka “kada čovjek čuje srcem i krene prema upoznavanju i prihvaćanju Isusa”.
Gotovo uoči svakog Uskrsa dominiraju poruke i pozivi iz Crkve da vjernici prihvate Kristov poziv na obraćenje. Dolaze li te poruke i pozivi na plodno tlo, vidite li plodova?
– Nama pastirima i navjestiteljima radosne vijesti poslanje je uporno naviještati, pozivati i poticati. Ne možemo i ne smijemo ignorirati slobodnu volju svakog čovjeka. U narodu postoji lijepa poslovica: “Bog sile ne voli, sila Boga ne moli”. Važan je milosni trenutak kada čovjek čuje srcem i krene prema upoznavanju i prihvaćanju Isusa. Mnoge poruke zaglušuju čovjeka, a koji put mu otupe duh da raspoznaje važnije i vrjednije. Radije se prikloni onom što mu godi i ugađa strastima.
Možda nikada potrebnija nije bila Godina milosrđa, a posebno je znakovita u kontekstu ovoga Uskrsa. Jesu li ljudi dovoljno milosrdni, solidarni, čovjekoljubni?
– Isus Krist, utjelovivši se, itekako je ušao u ljudsku povijest i čovjekovo zbivanje. Zato jako dobro pozna ranjenu ljudsku narav. Zato je ostavio divni sakrament praštanja – pomirenja i stalnu mogućnost da se čovjek obrati i prepozna ljubav Božju. Crkva, vršeći svoje poslanje, proglašava razne pastoralne godine kako bi i na taj način privukla ljude Isusu. Isus je u središtu naše vjere, i to uskrsli Krist, koji je zlo pobijedio i donio nam svjetlo i nadu za život.
Kakve emocije o Uskrsu nosite iz djetinjstva i kada danas usporedite način obilježavanja tog najvećeg kršćanskog blagdana, kako gledate na odnos ljudi prema Bogu, vjeri, ljudima?
– Kako sam dijete brojne obitelji, u kojoj se odvijao i obiteljski liturgijski život: redovita molitva svakodnevna, nedjeljna misa, blagdanski običaji, pa tako i uskrsni, bili su to dani radosti vjere kroz mala, ali draga događanja. Nezaboravna mi je gesta mog pokojnog oca koji je pošao na uskrsnu ispovijed te s praga kuće doviknuo nama djeci: “Praštajte, idem od Boga dobiti oproštenje”. Danas je taj topli obiteljski život ugasnuo jer se sve manje srcem govori i komunicira, a više internetom, mobitelom i TV-om. A ti uređaji nemaju srca. Valja ponovno vratiti u obitelj toplinu komunikacije srcem. Kao svećenik sam se radovao kada sam kroz sakrament pomirenja doživio da su ljudi zadobili mir u savjesti te ponijeli u život radost vjere. Danas kao nadbiskup to gledam kroz djelovanje svećenika jer su oni glavni “radnici na njivi Božjoj”.
Molim, hvala, oprosti – čarobne su riječi koje djeci u ranim godinama posviješćuju pedagozi. Zašto se odrasli, stariji ne mogu držati ovih jednostavnih “zakona” kada bi svima nakon toga bilo bolje?
– Papa je posebno naglasio i u svojim nagovorima u nekoliko navrata te tri riječi koje vrijede za sve dobi, a posebno za život u obitelji. Bez prave plemenite uljudnosti koja se odgaja iz malena, teško je živjeti skladan život zajedništva. To posebno vrijedi u braku i obitelji, a u biti i u svakoj zajednici. Riječ “molim” otvara vrata susretljivosti, riječ “hvala” odgaja u odanosti, a duh praštanja liječi nutrinu, da ne budemo ogorčeni i da se ne trujemo u duši noseći zle misli. Isus nas poziva da se učimo od njegova srca koje je blago i ponizno.
Nadbiskup Henryk Hoser, koji je u Međugorje stigao kao posebni Papin izaslanik, “šokirao” je javnost, ali djelomično i sebe govoreći o ispovijedima kao čudu. Zašto Zapad ima krizu ispovijedi i prijeti li ta pojava postupnom iskrivljivanju biti katoličke vjere?
– Nažalost, kriza ispovijedi dolazi od izgubljenoga osjećaj za sveto, a odmah s time izgubljen je i osjećaj za grijeh. Današnji čovjek je “otupio savjest” te je izgubio i potrebu za ispovijedi. Tu i mi svećenici snosimo dio odgovornosti jer nismo uvijek strpljivi i na raspolaganju za ispovijed. Treba nam ovog mentaliteta i duha koji papa Franjo posebno naglašava ispovjednicima. Čovjek može jedno vrijeme živjeti zatrpavajući savjest, ali ta žeravica, kad-tad proradi te čovjek ima potrebu pomiriti se s Bogom, s bližnjim i sa samim sobom. Tog pomirenja nema bez milosrđa Božjega.
Kako gledate na informaciju glede imenovanja nadbiskupa Hosera i imate li informaciju što se događa s izvješćem o Međugorju koje je pripremilo posebno povjerenstvo, a u kojemu ste i vi radili?
– Onog dana kada je prestao raditi međunarodni odbor za fenomen Međugorja, stvar je posvema u nadležnosti Svete Stolice. Tako je i ovo imenovanje normalan slijed odluke Svete Stolice. Na nama je strpljivo čekati što će Papa odlučiti. Vidim da je sada naglasak na pastoralnoj asistenciji svih onih koji dolaze, Bogu se mole, pokoru čine i ispovijedaju se. Ne mogu ništa unaprijed prejudicirati jer nije moja nadležnost.
Papa Franjo nedavno je istaknuo kako je glavni smisao reforme unutar Crkve potreba “reforme srca”. Iako se čini jednostavna, ta je reforma, izgleda, najteža?
– Nažalost, upravu ste da je reforma srca najteža. Iz srca izlazi pokretačka snaga. Spoznaja je važna, ali srce pokreće. Zato je važno što se u srcu nalazi. Zato je Isus upozorio da je tamo naše blago gdje se srce nalazi. Čovjeku olako prijeđe u naviku, uhodanost ili ogugla na izazove nadahnuća, te tako ne surađuje s Bogom. Toliko puta smo čuli ili čitali riječ Božju, ali ona tek kada dođe do srca i čujemo je srcem, tada zaživimo duhom Božjim.
Prigodom zasjedanja bh. biskupa u Mostaru spomenuli ste jednu od tema koja je do tada ostala nedorečena, pa čak bila jedan od razloga koji su stvarali razdor među Hrvatima katolicima – dolazak Pape u Mostar. Vjerujete li da se taj pohod može ostvariti u sljedećoj godini?
– Mislim da je ta tema rečena ne radi toga što se sprema Papin dolazak u Mostar nego da novinari ne prozivaju mene radi toga. Sada nije vrijeme o tome govoriti jer Papu ne možemo tako često pozivati u jednu zemlju. Treba imati i ozbiljan povod da se Papa odluči pohoditi jednu biskupiju. Zato bih volio da novinari kada pišu takve teme dobiju prave informacije i da ne prozivaju bezrazložno samo da steknu političke bodove.
Nedavno sam pročitao jedno zanimljivo istraživanje, vrlo znakovito i zanimljivo, koje je pokazalo da su najčešći razlozi zlostavljanja na hrvatskom internetu “fizički izgled i katolička vjera”?!
– Nisam upoznat s tim istraživanjem, ali je uočljivo da su u javnosti i na internetu i pojedine političke struje jako “nazubne” na sve što je katoličko i Crkva je uvijek dežurni krivac. Mi u Crkvi ne niječemo mnoge pogreške i pogrešne poteze, ali ne možemo za sve biti krivi. Nažalost, što se tiče tih zlostavljanja, to je zao duh koji čudnu klimu odgaja. Izgubljena je dimenzija vrednovanja i poštivanja čovjeka kao cjelovitog integriranog bića: duh, duša i tijelo. Nije čudno jer je urušen moral, Boga smo istjerali i iz Europe i javnog života, zato je čovjek i ugrožen.
Nedavno se u Hrvatskoj dogodio gnjusan zločin. Sin je kod Šibenika ubio majku i oca. Nakon što su ga mediji proglasili “monstrumom”, a on djelovao hladno, ipak je doživio živčani slom. Taj je slučaj potaknuo i na pitanja o problemima mladih, ostavljenosti, ulozi obitelji, društva, Crkve?!
– To je vrlo široka tema da bi se u malo riječi sročila. Upravo se nastavljam na gore rečenu misao: ako Boga istjeramo iz javnog, kulturnog i svekolikog života, onda se ne treba čuditi svim devijacijama koje ugrožavaju čovjeka. Urušene su vrednote te se nameću čudne vrijednosti u javnom mnijenju. Javno mnijenje najviše odgaja TV, a onda i sva elektronička pomagala. To ozračje je puno agresije, nemorala, svi filmovi su puni krvi, nevjernosti, prijevare, korupcije. Danas, kako sam rekao, nema odgoja srca, počevši od obitelji. U njoj se jako malo razgovara s razumijevanjem i povjerenjem. Nemamo vremena jedni za druge. Važne su zarada i potrošnja, a izgubili smo čovjeka.
Katolici i pravoslavni vjernici ove godine slave Uskrs na isti dan. Da ste vi u poziciji odlučivati, što biste učinili u pogledu jedinstva, ujedinjenja zapadne i istočne crkve?
– Preuzetno je to tako postaviti. Ne ovisi taj proces o jednom razmišljanju. Dugi niz godina je stvarano ovakovo stanje. Nije ga lako premostiti. Uvjeren sam, ako bismo svi pošli od onoga što je temelj vjere: a to je uskrsli Krist, riječ Božja, Djevica Marija, euharistija, brzo bismo se našli u istom krilu za koje je Isus molio na posljednjoj večeri: da svi budu jedno. Ipak nam valja prvo iskreno moliti i istinski otvoriti se Duhu Božjem te stvarati ozračje dobre volje. Nije lako ukloniti politiku s tog puta.
Nedavno je obilježena 25. godišnjica HVO-a, a Hrvatima se u BiH, ali i na međunarodnim sudištima, stalno pokušava nametnuti stigma agresora u vlastitoj zemlji. Kako na to gledate?
– Takav pristup Haaškog suda je poljuljao moje povjerenje u njega. Kako to da se one koji su BiH podijelili slavi kao mirotvorce, a Hrvate se osuđuje zato što su tobože dijeli BiH? Oni su legalizirali etničko čišćenje i to je normalno, a ovoj šestorici se sudi tako da se osudi cijeli jedan narod iako tobože govore da se zločini trebaju uosobiti i osobnu odgovornost tražiti…
U političkim razgovorima nedavno je otvorena rasprava glede rješavanja hrvatskog pitanja u BiH, posebice izbora legitimnih političkih predstavnika. Dio stranaka ljevice odmah je ustao protiv toga, a druge bošnjačke stranke nagovijestile su da su spremne na takve “ustupke”. Kako na to gledate?
– Ako smo mi konstitutivan narod, onda nam nema tko što davati, nego nam treba poštivati ta prava. Jer su se partneri u vlasti tako ponijeli, ignorirajući jednaka prava, sada moraju biti iskreni da su oni do toga doveli, te se gubi povjerenje u iskrenost političkih prava. Tu su krivi i oni koji su skrojili ovakvu BiH pa sada prepuštaju mučenju naroda ovakvim stanjem. Teške su krize unutar države, vlasti, koje upućuju na probleme Daytonskog sporazuma i u suštini se svode na nepravdu koja je stvorena. Nude nam razne recepte za ozdravljenje, ali ne i najbitniji.
Jeste li optimistični da stvari mogu krenuti nabolje u smislu ukupnog ozdravljenja triju naroda i cijeloga društva u BiH?
– Nitko nam na tanjuru neće darovati naša prava. Pogotovo ih veseli kada smo u našem korpusu razjedinjeni i kada jedni druge isključujemo. Svjetski moćnici su ne samo na ovom području zaigrali prljavu politiku nego to vidimo na tolikim drugim prostorima, posebno u Siriji. Snagom naše pameti i sloge, snagom duha i kulture, možemo naći put našeg opstanka i jednakih prava u ovoj zemlji.
I Vatikan je otvoreno progovorio o spasonosnoj formuli europske perspektive za BiH. No, ne čini se da svi imaju jednak odnos prema tom pitanju premda sam nedavno pročitao i smiješno istraživanje po kojem bh. Hrvati ne prednjače u proeuropskom pristupu?!
– Ne vjerujem svakoj napisanoj riječi jer ovisi o tome za koga je taj novinar pisao. Mislim da je problem što oni koji kroje javno mnijenje lansiraju teme koje njima odgovaraju. Za vrijeme smo komunizma učili kako čitati između redaka, ali sada je toliko laži da nije moguće između redaka čitati. Jer tek je jedna jedanaestina na površini, a što se ispod zbiva, do toga nije lako doći.
