Često čujemo nazive kao što su Vlaj, Vlah, bodul, Škutor, Šperac, kaurin, balija, gedžo…
U Zborniku radova s Međunarodnog znanstvenog skupa „Hum i Hercegovina kroz povijest“, održanog 2009. u Mostaru, pokojni Radoslav Dodig, arheolog i filolog, u svom radu „Etnička, konfesionalna i regionalna imena i nadimci u Hercegovini“ ističe kako dotadašnja tumačenja, posebice ona o podrijetlu pojedinih imena i naziva, nisu potpuno uspješna, te da je bilo potrebno ponovno razmotriti taj imenski korpus.
Vlasi (Vlaji)
Dodig piše kako se prvi put spomen balkanskih Vlaha javlja u bizantskim izvorima 976. U sljedeće dva stoljeća Vlasi su s Bugarima pružili jak otpor Bizantu. Čak se Bugarska po tome naziva i Blakia. U slavenskim pisanim izvorima Vlasi se prvi put spominju u „Nestorovoj kronici“ s početka 12. stoljeća. Na hrvatskom prostoru (u latinskim ispravama) Vlah se navodi u oblicima Blacus, Blaccus, Blachus, Olachus, Vlacheschus, Vlachescus, Vlachus, Vlacus… Pitanje vlaške etnogeneze ostaje i dalje otvoreno. Najčešće se ponavlja stereotip kako su Vlasi paleobalkansko romanizirano stanovništvo. U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža stoji da su Vlasi ime koje u različitim razdobljima i u različitim jezicima (te u različitim likovima) označava pripadnike etničkih (nacionalnih), društvenih ili vjerskih skupina.
Volcea je bilo ime keltskog naroda/plemena na jugu Galije i, kako se taj narod rano romanizirao, susjedni Germani tim su imenom (latinskim: Volc, germanski: Walh) označavali Romane (Rimljane općenito), a ime se, kako se čini, proširilo na cijelom germanskom prostoru (tako se čak i ime Valonaca izvodi iz toga pojma), pa su ga u tom značenju od Germana preuzeli i Slaveni (vjerojatno na donjem Dunavu). Slavenski narodi tim imenom označavaju pripadnike romanskih naroda, najčešće Rumunja. Na starijem hrvatskom Vlasi su stočari, prijevoznici i trgovci iz zaleđa i unutrašnjosti bez obzira na etničku pripadnost i vjeru. Vlah često znači stranac, onaj drugi, došljak. U Dalmaciji Vlaj (Vlah) označava stanovnika kopna ispod Biokova, seljaka za gradsko stanovništvo ili neuglađena čovjeka općenito. U Istri su Vlasi došljaci iz sjeverne Dalmacije sa štokavskim značajkama u jeziku. U Hrvatskoj i dijelovima BiH Vlah znači pravoslavac, odnosno najčešće Srbin. Vlasi su u Republici Hrvatskoj etnička zajednica, brojčano najmanja manjina (12 pripadnika prema popisu 2001. godine!). Do 11. stoljeća vlaška je zajednica imala etnički karakter, a činili su je neslavenski stanovnici romanskog jezika, naseljeni na planinskim područjima ponajprije Balkanskog poluotoka. „Granica“ Vlaha (vlaha) pomiče se prema unutrašnjosti pa su stanovnicima Vrgorca Vlasi preko granice u Hercegovini. Usto, vlah je seljak, seljačina, brđanin.
Boduli
U Dalmaciji stanovnike hrvatskih otoka zovu Bodulima. U Novom rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića stoji da je bodul otočanin (na mletačkom: bodulo). Prema Velikom rječniku hrvatskog jezika Vladimira Anića, bodul je u regionalnom pejorativnom značenju otočanin hrvatske obale Jadranskog mora, boduo, ali i Bodul, stanovnik Krka, Krčanin. U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža stoji da su boduli naziv kojim na sjevernom i srednjem Jadranu stanovnici obale nazivaju otočane. Iako etimologija toga imena nije pouzdano utvrđena, vjerojatno dolazi prema mletačkom pridjevu bodolo (deminutiv bodoleto), a označava omalenog debeljka. U ovoj enciklopediji stoji da može značiti i pješaka iz Dalmacije. Prema nekim izvorima, nadimak je nastao znatno prije na Krku i dolazi prilagođen fonologiji i morfologiji hrvatskog jezika od latinske riječi vadum (gaz, pličina, a poslije i ljudi ograničene, „plitke“ pameti). No s vremenom je iščeznuo podrugljivi smisao pa stanovnici otoka Krka danas sami sebe nazivaju Bodulima. Prema nekim autorima bodul je pogrdan naziv za stanovnika hrvatskih otoka, a tim nazivom sugerira se to da je ta osoba škrta. Postoji i mišljenje da je pojam bodul nastao od indovedske riječi bodyul, što znači pastir, stočar.
Škutori (Skuturi)
Tko su Škutori ili Škuturi? Radoslav Dodig piše kako je Škutor ili Škutur naziv za stanovnika u zapadnom dijelu Hercegovine, ali i stanovnike susjednih dalmatinskih područja. Hercegovci nazivaju škutorima druge Hercegovce zapadnije od njih. Mostarci zovu Škutorijom kraj od Mostarskog blata i Čitluka do Imotskog. Dodig (pozivajući se na tekst Danke Višekrune) ističe kako pravoslavci i muslimani iz istočnog dijela Hercegovine Škutorijom nazivaju cijeli zapadnohercegovački kraj. U Imotskom je škutor podrugljiv naziv za otočane i naziv za škrca. U “Ričniku zapadnoercegovačkog govora” Ante Kraljevića stoji kako Hercegovci Škutorima zovu druge Hercegovce ako su zapadnije od njih. Kraljević navodi kako riječ škutor potječe od latinske riječi executor, a znači izvršitelj ili prema ilirskoj državi Skudra. Postoji i zapis: “Kad su nekad davno Imoćani napadali na naš kraj, koji je bijo, biva, pod Turčinom, nisu imali štitove nego sačeve (peke), a saču su govorili škut, škuto. Pa su ji prozvali Škutorin.” Neki autori pojam škutor poistovjećuju s pojmom šperac.
Šperci
U Čapljini je početkom 20. stoljeća zabilježeno da se trgovci iz Metkovića i susjedstva nazivaju škutorima ili špercima. U “Ričniku zapadnoercegovačkog govora” Ante Kraljevića stoji da je u zapadnoj Hercegovini Šperac posprdno ime za stanovnike susjednih dalmatinskih područja te da pojam dolazi od grčke riječi hesperos, a znači zapadnjaci. Dodig ističe da je šperac isključivo naziv za Dalmatince. U Imotskom je, prema “Studenačkom rječniku” Ivana Babića, šperac podrugljiv naziv za otočane, Bračane i Dalmatince. Ante Škobulj smatra da podrijetlo riječi šperac treba tražiti u grčkoj riječi hisperioi, a znači zapadnjaci.
Morlaci
Stanovnike Dalmatinske zagore i one uz jadransku obalu znaju pogrdno zvati Morlacima. U Velikom rječniku hrvatskog jezika Vladimira Anića stoji da je Morlak romanizirani pastir koji se zadržao na balkanskim planinama i nakon slavenske kolonizacije; Vlah. Anić dodaje da je Morlak i stanovnik Dalmatinske zagore, gorštak uz obalu Jadrana; vlaj, odnosno Vlaj iz Dalmatinske zagore. U Novom rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića stoji da je Morlak ime kojim su (često u pogrdnom smislu) nazivali stanovnike sjeverne Dalmacije (Zagore), nekada stočare dinarskog soja, a odnosilo se na pripadnike i katoličke i pravoslavne vjere. Prema Klaiću, riječ Morlak potječe od talijanske riječi Morlacco po grčkom nazivu Mauroblakhos za Crnog Vlaha. Po ovom rječniku, murlak je nevrijednik, neotesanac, divljak. U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža stoji da su Morlaci ime kojim je nazivano stanovništvo mletačke Dalmacije te da naziv vjerojatno potječe od bizantskogrčkog imena Morovlasi za pastire, potomke balkanskih starosjedilaca. U prijevodu na hrvatski jezik naziv Morovlasi značio bi Crni Vlasi, a pridjevak “crni” vjerojatno su dobili po svojoj prepoznatljivoj odjeći od mrka sukna. Mletački izvori koriste naziv Morlaci u različitim kontekstima i značenjima. Tako su se u izvorima iz 15. i 18. stoljećima Morlacima zvali prebjezi ili doseljenici iz Osmanskog Carstva, koji su stupili u mletačku vojnu službu, ili koji su se naselili u zaleđu istočne obale Jadrana. Katkad je naziv Morlaci obuhvaćao cjelokupno seljačko stanovništvo izvan zidina dalmatinskih gradova.
Bezjaci
Čakavci i štokavci kajkavce znaju nazvati Bezjacima. U Velikom rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića stoji da je bezjak priglup čovjek, onaj koji je neotesan, prostak. Prema ovom rječniku, Bezjak je arhaičan i podrugljiv nadimak kojim susjedi čakavci i štokavci nazivaju kajkavce. No, kajkavci preko Kupe Bezjacima nazivaju kajkavce između Kupe i Mure.
Kauri, balije, rišćani
Kauri su pejorativni muslimanski naziv za kršćane ili nevjernike. Dodig ističe da je riječ o balkanskom turcizmu koji dolazi od turske riječi ga(v)ur, a znači nevjernik, što se ukrstilo s arapskom riječi kafir istog značenja. U Hrvatskoj se prezime Kaurin nalazi u Zagrebu, Novskoj i Kutini. Dodig ističe kako je pojam balija apsolutno pejorativan naziv. Prema Abdulahu Škaljiću, riječ balija označava muslimanskog seljaka, priprosta i primitivna čovjeka, ali također je i pogrdan naziv za bosanskohercegovačke muslimane. Ante Kraljević dovodi pojam balija u svezu s latinskom riječi balantes, a znači ovce. Dodig ističe da etimologija pojma balija nije posve jasna. U Velikom rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića stoji da je balija u prošlosti islamizirani vlaški stočar u Hercegovini (u jeziku muslimanskog gradskog sloja), ali i neobrazovan, primitivan muslimanski seljak, a u pejorativnom smislu, Bosanac islamske vjere.
Riječ rišćanin označava pravoslavca, a naziv je, kako stoji u djelu “Hrvatska kršćanska terminologija” Jerke Šetke, nastao u apostolsko doba u Antiohiji po latinskoj riječi christianus.
Džudije, Gedže, patareni, šljivari, žabari, Likote
Džudija (Žudija, Žudio) je lokalna inačica u zapadnom dijelu Hercegovine od naziva Židov, kao rezultat mletačkog utjecaja oblika zudio. Ponekad se može čuti i naziv Čipuz, Židov i škrtac, po turskoj riječi Cifit. Gedžo ili Gedža je izraz koji se čuje na prostoru bivše države, a odnosi se na ljude iz određenog dijela Srbije. U kolokvijalnom kontekstu gedžo (gedža) ima značenje divljaka, primitivca. U “Rečniku” Miloš Moskovljevića pojam gedžo veže se uz imenice geak, seljak, prostak. U “Srpskohrvatsko-romsko-engleskom rječniku” Rade Uhlika stoji da Gedžo u romskom jeziku označa Srbina. Pataren (patarin, patarinac) je naziv kojim latinski izvori označavaju krivovjerce.
Objašnjava se prema nazivu Pataria, četvrti obrtnika u Milanu, gdje su se izrađivali sagovi i gdje su se okupljali patareni. Petar Skok podrijetlo riječi pataren traži u talijanskom pridjevu paterino, do molitve “Pater noster”. Milan Budimir riječ pataren izvodi od naziva Pateranus, stanovnika grada Patare u Likiji, gdje je bilo slavno apostolsko svetište. Dodig piše kako su šljivari pejorativni naziv za stanovnike Bosne. Ali-paša Rizvanbegović, kada je nakon 1833. postao vezir u Hercegovačkom pašaluku, znao je reći: “Da nam ne smetaju bosanski šljivari!” Mnogi u Hrvatskoj Ličanina onako u šali zovu Likotom. U Velikom rječniku Hrvatskog jezika Vladimira Anića stoji da je Likota (familijarno) Ličanin. Nepodnošljivo lako one koji su dalje od mora ili uz rijeku zovu žabarima. Kod Anića stoji da je žabar onaj koji lovi žabe, a u žargonu, pejorativno žabar je onaj koji je s kopna i/ili rijeke i ne poznaje more. Prema Aniću, žabar je pogrdni naziv i za malograđanina, provincijalca, a Žabar je onaj iz Lokava u Gorskog kotaru. Dodig konstatira da podrijetlo navedenih naziva i često pogrdnih nadimaka najčešće potječe iz grčkih naziva, potom staroslavenskih, turskih/turkijskih, mletačkih i arapskih, pa čak iz keltskoga, gotskoga, albanskoga, ruskoga i rumunjskoga jezika.
Neki nazivi imaju vjersku motivaciju, što je bio vrlo jak identifikacijski simbol u proteklim stoljećima. No, već smo gotovo dva desetljeća u 21. stoljeću i trećem tisućljeću pa je krajnje vrijeme da ljudi ne pretjeruju s korištenjem pogrdnih naziva za pojedine pripadnike naroda i vjera. Jer onda slijedi tuk na utuk. Onako za nauk. Za mnoge ti su izrazi, koliko god imali pejorativno značenje, uvredljivi, a ima i onih kojima ne smetaju, samo se nasmiju na to. Najbolje se ipak ponašati po onoj: “Ne čini drugom ono što ne želiš da se tebi učini!”
Frano Vukoja / Večernji List
